Beloruska diva: Danas i olovku možete proglasiti zvezdom – svi će poverovati da je laser

© Petra ŠtedlerOperska pevačica Marija Guljegina
Operska pevačica Marija Guljegina - Sputnik Srbija
Pratite nas
Nekada su direktori pozorišta putovali svetom u potrazi za istinskim talentima, a danas i olovku možete proglasiti zvezdom - samo je prikažite na televiziji i svi će poverovati da je to laser. Svi pevaju, snimaju se kod kuće i to emituju na Jutjubu, ali to tako malo ima veze s umetnošću, kaže za Sputnjik beloruska operska pevačica Marija Guljegina.

Primadona koja svojim raskošnim sopranom već 36 godina osvaja publiku širom sveta, od milanske „Skale“ do „Metropolitena“, nastupiće večeras u Opera-teatru „Madlenijanum“ na gala koncertu, kojim će biti otvorene 52. Beogradske muzičke svečanosti (BEMUS).

Guljegina u Beogradu nastupa prvi put, a ovo je, ujedno, i njeno prvo gostovanje nakon sedmomesečne pauze uslovljene pandemijom virusa korona. Naša sagovornica kaže da je veoma uzbuđena zbog predstojećeg koncerta i dodaje da je posebno zadovoljna saradnjom s orkestrom „Madlenijanuma“ i dirigentom Dejanom Savićem, koji će je pratiti na koncertu.

Guljegina će u „Madlenijanumu“ izvesti najvažnije operske arije iz svog dosadašnjeg repertoara i time s beogradskom publikom podeliti najblistavije momente iz svoje višedecenijske karijere. Među njima će biti arije iz Verdijevih opera „Aida“ i „Bal pod maskama“, kao i Pučinijeve „Toske“, jedne od uloga koja je Mariji Guljeginoj donela svetsku slavu. Nezaobilazna u repertoaru je i arija iz opere „Andre Šenije“, koja joj Guljeginoj veoma važna, jer je s njom debitovala u njujorškom „Metropolitenu“.

Publika u „Madlenijanumu“ biće u prilici da čuje i arije iz „Magbeta“ i „Manon Leska“, kao i zahtevnu „Đokondu“ za koju umetnica u šali kaže da sada, posle 36 godina, može da je izvodi bez straha da će upropastiti glas.

„Za Đokondu sve vreme govorim sebi: 'Moram, moram, moram da je naučim i otpevam'. Kada sam bila veoema mlada, svi su mi govorili da ne pevam tu ariju, jer ona upropašćava glas. Sada, kada je iza mene 36 godina karijere, to me više ne plaši“, kaže Marija Guljegina.

„Toska za koju treba umreti“

„Tosku“ je pevala u dve postavke, 1989. i 2000. godine, obe u milanskoj „Skali“. Ta uloga je postala i njen zaštitni znak, o čemu svedoče i ocene kritičara. „Toska za koju vredi umreti“ i „Vladajuća Toska poslednje decenije“ samo su neke od njih.

© MadlenijanumMarija Guljegina s Plasidom Domingom u operi "Toska" Đakoma Pučinija
Beloruska diva: Danas i olovku možete proglasiti zvezdom – svi će poverovati da je laser - Sputnik Srbija
Marija Guljegina s Plasidom Domingom u operi "Toska" Đakoma Pučinija

Pored profesionalnog, ova uloga za Guljeginu ima i poseban lični značaj, jer je početak rada na drugoj postavci obeležilo rođenje sina.

„Na prvu probu sam doputovala kada je mom sinu bilo mesec i po dana. Vrlo brzo sam ušla u formu. Maestro je bio veoma iznenađen nakon prve probe kada je uvideo da mi je glas potpuno nepromenjen, da je dobro postavljen, da ne varira, da bez teškoća izvodim najviše tonove. Ta prva proba je bila izvanredna, a nakon nje on me je pitao kako je to moguće. Ja sam mu odgovorila da se moj profesor zove 'majka priroda', jer kad sam rađala sina, morala sam da podešavam svoj glas tako da ga ne ugušim“, priča primadona uz široki osmeh.

Šest meseci neopisive sreće

Iako joj je proteklih šest meseci veoma teško palo u profesionalnom smislu, Marija Guljegina kaže da je, istovremeno, osetila i neopisivu sreću, jer je prvi put posle mnogo godina neprestanog jurenja, letenja, nastupa na svim meridijanima, imala mogućnost da provede vreme sa sinom koji sada ima dvadeset godina.

Marija Guljegina sa sinom Ruslanom
Beloruska diva: Danas i olovku možete proglasiti zvezdom – svi će poverovati da je laser - Sputnik Srbija
Marija Guljegina sa sinom Ruslanom

„Celoga života sam dolazila kući samo da bih promenila kofere, a sada sam šest punih meseci provela kod kuće sa sinom, bili smo zajedno. Nikada takvu sreću u svom životu nisam osetila! Kada je imao samo mesec i deset dana, otputovala sam u 'Skalu', dojila sam ga i pevala, i tako smo živeli četiri godine, svuda sam ga vodila sa sobom. Zatim sam morala angažujem razne dadilje, guvernante, jer je morao da pohađa obaveznu školu, da uči jezike. Ja sam morala da radim, iako mi je bilo veoma teško zbog toga. Dete je najvažnije! Trudila sam se da odbijam sva gostovanja koja su predugo trajala, da provodim s njim raspuste, ali sam mnogo putovala. Ovih šest meseci smo proveli zajedno, trudila sam se da ujutru ustanem pre njega, da prošetam i nahranim pse, a da onda uđem u njegovu sobu i da ga pomazim po leđima, da ga zagrlim i pitam šta želi da mu spremim za doručak, ručak, večeru. Tako zavidim normalnim ženama koje izdržavaju muževi! Mene niko nikada nije izdržavao, uvek sam hranila celu porodicu“, priča nam primadona.

Danas i olovku možete proglasiti zvezdom – svi će poverovati da je laser

Marija Guljegina kaže da je sada najviše zabrinuta zbog mladih umetnika, onih koji su na početku karijere, jer ne samo što su u finansijskim problemima zbog nemogućnosti da nastupaju u vreme pandemije, nego su ostali i bez prilike da iskuse susret s publikom i scenom.

„Umetnost će, naravno, preživeti ovu pandemiju, ali da se to dogodilo pre 20 godina, kada je opera još bila opera, kada je bilo moguće da čovek dobro peva i da bude primećen zbog toga, ovo bi bilo strašno. Sada je sve drugačije. Možete i olovku proglasiti zvezdom, samo je prikažite na televiziji, svi će pomisliti da to nije olovka nego laser. Danas je toliko kojekakvih snimaka na Jutjubu, svi nešto pevaju, snimaju se kod kuće, a to tako malo ima veze s umetnošću, sve je surogat. I ljudi to prihvataju, u celom svetu. Sada više nikome ne bih preporučila da se bavi ovim poslom, jer je sve progutala propaganda. Neko ko je do juče bio niko i ništa danas postaje zvezda. Nekada su direktori pozorišta putovali širom sveta, obilazili audicije i tražili one koji istinski umeju da pevaju, prave talente“, sa setom konstatuje naša sagovornica.

Željko Lučić – izvanredan, genijalan pevač

Jedan od istinskih talenata je, prema njenom mišljenju, naš operski pevač Željko Lučić, s kojim je imala priliku da sarađuje u „Metropolitenu“.

© MadlenijanumMarija Guljegina i Željko Lučić u operi "Magbet"
Beloruska diva: Danas i olovku možete proglasiti zvezdom – svi će poverovati da je laser - Sputnik Srbija
Marija Guljegina i Željko Lučić u operi "Magbet"

„On je predivan. Zaista izvanredan, genijalan pevač! Sedeo je u pozorištu u Frankfurtu na Majni, s nekakvom smešnom platom i pevao sve redom, iz dana u dan. To je kao da se brilijant baci u kantu za smeće. Kako je to moguće? Niko ga nije vrednovao kako treba. A onda su ga odjednom pozvali u Metropoliten, pevali smo zajedno u 'Magbetu' 2007. godine. To je zaista brilijantni talenat i on ne sme da se zapostavi. Vrlo je drag kao čovek, kao prijatelj, kolega. Samo mnogo puši. Mogu misliti kakav bi mu bio glas da ne puši, jer je izvanredan“, kaže Guljegina.

U životu ništa nije dragocenije nego da nijedno dete ne pusti suzu

Primadona za koju su rekli i da je „ruski sopran s Verdijem u venama“ rođena je u Odesi, u Ukrajini, a jedno vreme je odrastala u Gruziji. Njenim venama, po ocu, teče jermenska krv, dok joj je majka prenela ukrajinske, beloruske, poljske i jevrejske gene. Konzervatorijum je završila u Minsku, u vreme nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Pored beloruskog, ima i luksemburško državljanstvo. Iako je građanin sveta, njen život u velikoj meri određuju poreklo i prostor na kojem je stasala.

Violinista Hačatur Almazjan - Sputnik Srbija
Proslavljeni violinista Hačatur Almazjan 25. oktobra u Beogradu

Jednom prilikom je izjavila da je Jermenija njena ljubav, i njen bol, kao i Gruzija, Belorusija, Ukrajina i Rusija.

„Ono što se sada događa u Jermeniji je jedna čista istorija naroda koji se bori za svoju nezavisnost, još od 1920. godine. Ne želim da se upuštam u politiku, ali smatram da su ljudi u svakom slučaju ljudi i da se moraju dogovarati, jer je u životu svakog čoveka najdragocenije da njegovo dete ne pusti nijednu suzu. I ne treba mladići da gube život. Ljudi to ne razumeju, jer ih interesuje samo novac“, s tugom zaključuje Guljegina.

Ona naglašava da je najvažnija stvar, bez koje nema ni umetnosti, niti bilo koje druge vrednosti, mir.

„Čak i ako ničega ne bude za mene, sada je najvažnije da moj sin bude živ, zdrav i da uči. Dok god možeš da kažeš svojoj deci dobro jutro, život je srećan. Najvažnije je da se ljudi dogovaraju, ne smeju se ubijati, samo da bi neko tamo, jedan ili dva čoveka, dobili naftovod ili nešto slično. Kad mira nema na zemlji, nikome više nije potrebna ni umetnost. Treba se boriti za to da nijedna majka ne prolije više nijednu suzu, da nijedno dete ne zaplače. O tome treba da razmišljaju političari“, naglašava Galjegina.
Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala