Petar Jončić: Gebels je znao kolika je moć filma, ali zna i Holivud

© AP Photo / Reed Saxon, FileBrdo Holivud
Brdo Holivud - Sputnik Srbija
Pratite nas
Film je umetnost koja veoma dobro manipuliše propagandom. Gebels je bio veoma dobro upućen u film i znao je koji reditelji vrede. Možemo slobodno reći da i danas 90 odsto filmova u Holivudu sadrži neku vrstu propagande, makar indirektne, kroz popularisanje takozvanog američkog sna, kaže u razgovoru za Sputnjik Petar Jončić, autor knjige „Film i rat“.

Na koji je način kinematografija uoči Drugog svetskog rata, tokom ratnih godina, ali i u celom 20. veku korišćena kao „umetničko oružje“ u borbi protiv neprijatelja, tema je koju filmski kritičar, istoričar umetnosti i novinar Petar Jončić istražuje u studiji „Film i rat“. Autor je posebno usredsređen na filmsku propagandu Trećeg rajha, ali, istovremeno, analizira i postupke koje su saveznici, pre svega SAD i Velika Britanija, kao i komunisti u SFRJ, koristili u filmskom prikazivanju nacista i njihovih saradnika.

© Iz arhive autoraFilmski kritičar, istoričar umetnosti i novinar Petar Jončić, autor knjige "Film i rat"
Petar Jončić: Gebels je znao kolika je moć filma, ali zna i Holivud - Sputnik Srbija
Filmski kritičar, istoričar umetnosti i novinar Petar Jončić, autor knjige "Film i rat"

Propaganda zaodenuta u umetnost

Pre nekoliko godina publika Festa bila je u prilici da pogleda dokumentarac nemačkog reditelja i novinara Rudigera Zuslanda „Hitlerov Holivud“ koji prikazuje kako je u periodu od nepunih 10 godina nemačka filmska industrija, vođena čvrstom nacističkom rukom, snimila na hiljade propagandnih filmova. Najopasnije u toj propagandi bilo je to što ona najčešće nije bila otvorena i direktna, već zaodenuta u formu umetničkog dela.

Jedan od najupečatljivijih primera te prikrivene propagande jeste film „Jevrejin Zis“ (1940), koji Petar Jončić analizira poredeći nemačku i britansku verziju.

Dokumentarni film „Društvena dilema“ - Sputnik Srbija
Moderni Frankeštajn: "Društvena dilema" - dokumentarac o kome bruji svet

„Nemački film je neka vrsta rimejka britanskog filma, mada su dve verzije zasnovane na različitim književnim predlošcima o stvarnoj istorijskoj ličnosti. 'Jevrejin Zis' je bio jedan od najgledanijih filmova u tadašnjoj Nemačkoj. Svi su imali obavezu da ga pogledaju. U njemu su igrale i velike zvezde onog vremena, bio je komercijalno dopadljiv, a propagandu je koristio vrlo elegantno. Gledaocima je sugerisano da su Nemci ti koji su jadni, bedni, ugroženi, a da ih ugrožavaju i uništavaju Jevreji. U britanskoj verziji taj lik je prikazan kao neko ko pokušava da uđe u nemačko društvo, kao Jevrejin koji je želeo da zaboravi na prošlost, da postane priznat i da učini nešto za svoj narod. U britanskoj verziji on postaje pomalo pohlepan ulazeći u politiku, ali se u jednom trenutku otrežnjuje i vraća se korenima. Na kraju, on je pogubljen zbog nedela za koja su ga, istorijski gledano, nepravedno optužili, tako da je u britanskoj verziji on postao heroj. Nemci biraju drugu varijantu, ne postavljaju ga na nivo heroja, nego ga degradiraju i prikazuju kao vrlo lošeg čoveka, pa i silovatelja. Prikazan je kroz stereotip o Jevrejima, ukinuta je čak i empatija gledalaca prema njemu u trenutku pogubljenja“, navodi Petar Jončić.

© AP PhotoMinistar propagande Trećeg rajha Jozef Gebels.
Petar Jončić: Gebels je znao kolika je moć filma, ali zna i Holivud - Sputnik Srbija
Ministar propagande Trećeg rajha Jozef Gebels.

Naš sagovornik podseća da je nemačka kinematografija bila veoma jaka i pre dolaska nacizma, te da je imala sjajne autore.

Gebels je bio veoma dobro upućen u film, njega je kinematografija zanimala i znao je koji reditelji vrede. On je i Frica Langa hteo da prisvoji da režira za njih, ali je ovaj pobegao. Čuveni reditelj Georg Vilhelm Pabst, koji je napravio sjajne filmove pre dolaska nacizma, prvobitno je pobegao iz Nemačke, ali se prešao i vratio se u svoj rodni grad. Gebels ga je 'uhapsio' i primorao da snimi jedan propagandni film zbog kog je Pabst mogao da završi na sudu, ali je uspeo da se izvuče. Pabst je mogao da nastavi da snima i radio je čak i bolje filmove nego pre Drugog svetskog rata“, navodi Jončić.

Blede kopije „Velikog diktatora“

Kada je reč o holivudskoj kinematografiji, naš sagovornik ističe da je ona imala dva nivoa propagande u Drugom svetskom ratu.

„Prvi nivo propagande se ogledao u filmovima rađenim po istom principu kao 'Jevrejin Zis' - veliki reditelji, poput Džona Forda i Frenka Kapre, radili su dokumentarne i igrane filmove. 'Kazablanka' je jedan od filmova za koji mi danas ne bismo rekli da je propagandni, ali on je pravljen s tom namerom. Postojao je, dakle, sistem rada koji je tražio da to bude elegantno, perfidno, da ne bude direktno. Snimljena je, međutim, i gomila veoma loših filmova, koji sadrže ono što ja zovem 'udaranje u pleksus'. To je posebno vidljivo u filmovima u kojima je Hitler bio glavni junak“, smatra Petar Jončić.

Amerikanci su takve filmove snimali pod utiskom „Velikog diktatora“ Čarlija Čaplina, ali su svi oni ostali, kako kaže naš sagovornik, na nivou trećerazredne atrakcije.

„Svi glumci koji su nakon Čaplina glumili Hitlera, kao, na primer Bobi Votson u propagandnim komedijama, nisu bili dovoljno ubedljivi. U holivudskim filmovima o Hitleru dominirao je stereotip o nacističkom vođi koji nije baš previše pametan, koji stalno upada u neke nevolje. Time su, pretpostavljam, hteli da ohrabre Amerikance da idu da se bore, jer je kod njih stalno postojala dilema da li ući u rat ili ne. Amerikanci u prvo vreme nisu čak ni snimali filmove o teškom položaju Jevreja i svemu onome što im se sprema, jer nisu bili zainteresovani za tu priču, nije ih dodirivala i nije mogla da ih natera da promene mišljenje o ulasku u rat“, ističe Jončić.

Propaganda za Oskara

Osvrćući se na savremenu holivudsku kinematografiju, naš sagovornik konstatuje da većina dela snimljenih u SAD, čak i onih velikih, sadrži neku vrstu propagande.

„Propaganda je, zapravo, pristuna u velikom broju filmova, makar na trenutke. Film je umetnost koja vrlo dobro manipuliše propagandom. Velika većina filmova koji su dobili nagradu Oskar ima neke elemente propagande, makar indirektne, kroz popularisanje određenog načina života, nekakvog američkog sna“, navodi Jončić.

Tome u prilog na određeni način govori i činjenica da je Američka filmska akademija pre nekoliko meseci usvojila nova pravila za dodelu Oskara, insistirajući na promovisanju određenih vrednosti, koje moraju biti sastavni deo filmova koji žele da konkurišu za ovo prestižno priznanje.

„Možemo da kažemo čak i da je okretanje azijskoj kinematografiji dodelom Oskara filmu iz tog dela sveta („Parazit“ južnokorejskog reditelja Bong Džun Hoa) takođe deo propagande – one koja želi da se suprotstavi Donaldu Trampu i političkom sistemu u Americi koji on zagovara, posebno imajući u vidu njegov odnos prema Kini“, kaže Jončić.
Kako je Stevo Žigon spasio Krigera

Kada je reč o jugoslovenskoj kinematografiji i takozvanim partizanskim filmovima, jedan od najupečatljivijih stereotipa, koji su imali i propagandnu dimenziju, jeste predstava o Švabi – zlikovcu.

„Na tlu Vojvodine bili su, recimo, popularni vicevi o folksdojčerima, koji su bili zasnovani na tezi da je Srbin uvek pametniji od Nemca i da će ga uvek nadmudriti. Ta ideja može da se iščita u partizanskim filmovima koji su snimani u vreme socijalističke Jugoslavije. U tom kontekstu, partizan uvek nadmudri Nemca. Nemci su uvek poraženi u partizanskim filmovima“, navodi Jončić.

Likovi nemačkih vojnika i oficira bili su ukalupljeni u stereotip negativca bez karaktera, odnosno u stereotip zla.

„Ipak, da bi film bio dobar, neophodno je da negativac ima karakter. Moje pitanje je ne samo zašto nema dobrih Nemaca u našim filmovima i serijama, bilo ih je, ali malo, nego zašto nije bilo dobro napisanih scenarija s likovima nemačkih negativaca. Svi mi, recimo, volimo lik Krigera iz serije 'Povratak otpisanih', ali to je veoma loše napisan lik. Stevo Žigon ga je svojom glumom nadogradio tako da bude dobar, odnosno glumac je izvukao lik koji je vrlo prosečno napisan. Za razliku od njega, u 'Salašu u Malom Ritu', prvi put imamo savršeno napisanog negativca, lik Šicera, s kojim gledalac mora emotivno da se poistoveti da bi shvatio koliko je loš. To je veoma važno za takve filmove“, smatra naš sagovornik.

Glavni uzor za partizanske filmove bili su holivudski vesterni, a njihov zadatak bio je sasvim jasan – da partizansku borbu prikažu kao rat dobra protiv zla.

„Mislim da je mnogo veći problem bio što su se neke stvari iz filmova učitavale u same istorijske tokove. To učitavanje je bilo opasno, jer se to preslikavalo na obrazovni sistem, odnosno na naše udžbenike“, konstatuje Jončić. 

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala