Upokojio se mitropolit Amfilohije Radović i sigurno počiva u miru.
Otac i majka dali su mu ime Hristo misleći na Hrista. To je, u stvari, bilo njegovo pravo ime i davno je postalo vidljivo da će iza sebe ostaviti veliko djelo. On je svoj život proveo radeći na nebeskim poslovima, s tim što se Amfilohije Hristo Radović nije, kao ni njegov imenjak iz Nazareta, lišavao zemaljskih poslova.
Rečeno je: „Dajte caru carevo, a Bogu božje.” Naš Mitropolit se, posvećen vjerskom radu, odužio i Bogu i narodu prepuštajući politiku onima koji su za to određeni, samo što je preosvešteni shvatao da, kada je raščovječenje na djelu, a kod nas je to postala vjekovna praksa, nema pravo samo da gleda, da mu nije dato da ćuti i ne djeluje.
Vratio je nadu narodu koji je uklješten među svjetovima i nedjelima sunarodnika stajao na ivici ambisa. Djelovao je poput munje nebeske kada je osjetio da su se na vagi klatila socijalna i vjerska, dakle ljudska prava. Spasavao je našu kulturu. Mogao je njegov život da izgleda drukčije, kao što je prva Hrišćanska crkva mogla da izbjegne progon rimskih careva, ali na sreću, već tada je izabran put žrtvovanja. Kao što je Hrist, umjesto pristanka da mu kip stoji kraj ostalih božanstava u rimskoj republici, prihvatio staze žrtvovanja, tako je Mitropolit izlazio na crtu svim tipovima koji su ugrožavali naše dostojanstvo.
Nije bio samo borac za pravoslavnu vjeru. Bio je veći borac za jednakost, bratstvo, i slobodu i građansko društvo, nego oni koji su to izvikivali za platu u ime vjere u vječnu sadašnjost!
Njegov mudri pogled gledao je dalje nego što je vidio njegov narod i zato je i naš put određen smjerovima koji su, zahvaljujući Mitropolitu, pred nama vidljivo iscrtani.
Pročitajte i:
