Lenka Udovički uoči premijere „Ružni, prljavi, zli”: U duhovnom smo zatvoru i valjamo se u blatu

© Sputnik / Dejan SimićRediteljka Lenka Udovički
Rediteljka Lenka Udovički - Sputnik Srbija
Pratite nas
Mislim da smo danas na moralnom dnu, valjamo se u tom blatu. Pristajanje na sve, kompromitovanje duha ide na ruku tome da nekolicina privilegovanih ljudi pravi milijarde, dok je ostatak društva u moralnom, duhovnom i svakom drugom zatvoru, kaže rediteljka Lenka Udovički uoči večerašnje premijere predstave „Ružni, prljavi, zli”.

„Ružni, prljavi, zli” aktuelniji nego sedamdesetih

Lenka Udovički posle više od dve decenije režira u Beogradu. U Beogradskom dramskom pozorištu, gde je još 1991. godine počela svoju karijeru kao asistent Dušana Jovanovića na predstavi „Ko se boji Virdžinije Vulf?” postavila je komad Slobodana Obradovića “Ružni, prljavi, zli” po motivima istoimenog filma Etorea Skole.

Udovički za Sputnjik govori o tome zašto je Skolina priča danas aktuelnija nego sedamdesetih godina, sa kakvim osećanjima se profesionalno vratila u Beograd i koja je sledeća stanica u njenoj karijeri.

Predstavu „Ružni, prljavi, zli” završili ste pre skoro sedam meseci, ali premijeru je sprečila pandemija. Da li nakon svega što je borba sa pandemijom iznedrila drugačije gledate na priču čuvenog filma Etorea Skole iz 1976. godine?

─ Sve što se događalo ovih sedam meseci stvorilo je traumu u nama, strah, ali ne samo od korone. Mislim da su meseci za nama još više izneli na površinu i videlo mračne energije i strašnu destruktivnost, i doveli u pitanje čitavo društvo, možda čak i našu civilizaciju. S druge strane, kada smo se pre nedelju dana ponovo okupili u Beogradskom dramskom pozorištu, krenula je da kruži kreativna energija i svest o tome koliko je umetnost važna. Taj ljudski momenat i naša sposobnost da proizvodimo i doživljavamo umetnost nas zaista čini boljima. Bitno je istrajati i boriti se za ono što kao ljudi pozitivno nosimo u sebi, jer okolnosti koje nas okružuju iz nas izvlače destruktivne i gore strane ljudske ličnosti. Ono što nas izdvaja kao ljudska bića je kreativnost, umetnost i duhovnost. Volela bih da ljudi nađu novu snagu i da isplivaju iz ovog užasa koji se dešava na svim planovima. Ljudi jesu i mogu biti bolji od onoga što trenutno živimo.

Moralna beda snažnija od materijalne

Da li mnogoljudnu siromašnu porodicu, ogrezlu u materijalnoj i moralnoj bedi više razara moralna beda nego materijalna?

─ Apsolutno. Mislim da je predstava podjednako, ako ne i aktuelnija u ovom trenutku nego sredinom sedamdesetih godina. Etore Skola je veliki umetnik. Kada je radio film „Ružni, prljavi, zli” u Rimu su počela da se stvaraju ta prigradska nasilja i klasna podela je bila sve izraženija. U međuvremenu je kapitalizam samo metastazirao. Možda to danas nije toliko očigledno kada imamo više i gadžeta i novca, ali postoji ta podela na ugnjetene ljude i one koji to nisu. Skola kaže i da je strašan oblik opresivnosti i eksploatacije ne dati ljudima perspektivu u životu i mogućnost da se duhovno nadgrađuju. Mislim da smo danas na moralnom dnu, valjamo se u tom blatu, iako nam je u materijalnom smislu bolje. U glavama su velika ograničenja, pristajanje na sve, kompromitovanje duha - sve to ide na ruku tome da nekolicina privilegovanih ljudi okreće i pravi milone i milijarde, dok je ostatak društva u potpunom moralnom i duhovnom i svakom drugom zatvoru.

Zaverenici sa zajedničkim snom

Posle više od 20 godina povremenih dolazaka, ovom predstavom profesionalno se vraćate u Beograd. Šta vas je podstaklo da ponovo režirate u srpskoj prestonici?

─ Tada sam asistirala Dušanu Jovanoviću kada je radio „Ko se boji Virdžinije Vulf?”. Borka Pavićević je bila upravnica Beogradskog dramskog pozorišta i tu sam ja napravila i svoju diplomsku predstavu „Kamerna muzika“ sa studentima novosadske akademije. U jednom trenutku dođe momenat za povratak. Ovo nije dugo planirano. Prošlog leta, kada smo krenuli da radimo „Ko se boji Virdžinije Vulf“ u “Ulisis” teatru, Jug (Radivojević, direktor Beogradskog dramskog pozorišta) je predložio da to bude koprodukcija. Usledio je poziv da režiram u BDP-u i prihvatila sam. Drugačije je kada čovek dođe negde na tri-četiri dana i samo protrči i kada svakog dana ide na probe. Uđeš u dubok kontakt sa ljudima sa kojima radiš. Možda zato toliko i volim pozorište zato što se za dva meseca rada, jako zbližiš sa tom ekipom. Napravi se zaverenička grupa ljudi sa zajedničkim snom.

Norveška sledeća stanica

Između dve Virdžinije Vulf prešli ste put od Beograda preko Londona, gde ste sa Vanesom i Korin Redgrejev, Kiki Markam i Ekehart Šalu osnovali „Moving tiatr kompani“, pa u SAD, do Briona gde od 2012. vodite „Ulisis“. Kako je sve to uticalo na Vaše lično i profesionalnio sazrevanje i razvoj?

─ Verovatno ću jednog dana da sednem i podrobnije to da analiziram. Sve ima svoje dobre i loše strane. Ima lepote u tome kada si na jednom mestu i radiš na svom rastu i razvoju u sredini koju znaš i gde se osećaš sigurno. Meni se tako dogodilo u životu da je bilo puno radikalnih promena, kretanja, osvajanje nekih prostora pa onda sve to ponovo. Mislim da mi je to dalo širinu i svest da čovek treba da živi u trenutku u kome je, jer je stvarno nepredvidivo šta će se desiti sutra, i da u tom trenutku u kome si činiš najbolje što možeš, da shvatiš da je sve proces. Postoji nešto čudno u ljudskoj prirodi da mislimo kako će nam ovo što je sada stalno biti tako. Kada nam je dobro, onda postanemo arogantni, a kada nam je loše uhvati nas očaj da će nam stalno biti tako. Međutim, stalno su neke mene. Skupljaš iskustvo. Mislim da najviše što to iskustvo može da ti donese jeste da uvek veruješ u proces - da budeš svoj i da veruješ da ćeš šta god da dođe pred tebe, uspeti da prođeš kroz to i nastaviš dalje.

Sledeća stanica - Norveška

─ Jeste, Bergen. Jako se radujem premijeri u Beogradskom dramskom pozorištu i imali smo planove gde ćemo i kako da slavimo, ali ja ću sat vremena nakon predstave morati da krenem, jer u Nacionalnoj operi u Bergenu, radim Verdijevog „Makbeta”. Probe počinju 19. oktobra, ali moram da stignem 10 dana ranije da bih bila u karantinu. Drago mi je da i Bergen ide dalje, jer u ovom trenutku mnogi festivali i pozorišta su potpuno stali sa radom, a ja mislim da je važno naći načina da i živa umetnost živi dalje.

Pročitaj još:

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala