Mnogi u Crnoj Gori optužuju NKT da je samo oruđe u rukama vlasti, te da su mjere koje ovo tijelo donosi diskriminatorske i selektivne, a sve sa ciljem obračuna sa političkim protivnicima režima. Takođe, već neko vrijeme traje i debata o tome da li je djelovanje NKT protivno Ustavu i zakonima Crne Gore, kao i da li to tijelo ima zakonsku nadležnost da crnogorskim građanima bilo šta zabranjuje.
Ugledni advokat Velibor Marković u razgovoru za Sputnjik na prvom mjestu ističe da građani pogrešno misle da mjere propisuje Nacionalno koordinaciono tijelo (NKT), te da ono određuje šta je a šta nije kršenje određenih pravila ponašanja za vrijeme epidemije.
NKT, kako pojašnjava advokat, ne propisuje mjere, već ih samo predlaže Ministarstvu zdravlja kao organu Vlade, a ono ih onda propisuje.
Međutim, podsjeća Marković, u Crnoj Gori ni u jednom trenutku od početka epidemije nije zvanično uvedeno vanredno stanje, te stoga mjere koje donosi NKT, odnosno Ministarstvo zdravlja nemaju zakonsku snagu.
Sporna ustavnost mjera koje donosi Ministarstvo zdravlja
Marković ukazuje i na selektivno ponašanje Ministarstva zdravlja, koje zabranjuje jedne, a dozvoljava druge javne skupove.
„Nisu skupovi samo vjerski i politički, već postoje i druga okupljanja ljudi: kafići, restorani, diskoteke, noćni klubovi i druga javna mjesta... Na ovaj način vrši se selektivna zabrana, odnosno, zabranjuju se jedni a odobravaju neki drugi skupovi, i u tom smislu vidim neustavnost i nezakonitost takvih naredbi Ministarstva zdravlja“, objašnjava naš sagovornik.
Ali sve i da nema selektivnog donošenja i primjene tih naredbi koja bi se odnosila na sva javna okupljanja, Marković smatra da bi se opet postavilo pitanje zakonitosti takvih podzakonskih akata - ali samo u smislu što se njima kršenje tih naredbi i mjera karakteriše kao krivično djelo što je i neustavno i nezakonito.
Bez uvođenja vanrednog stanja nema ni krivičnog djela
Marković precizira da odredba člana 287 Krivičnog zakonika propisuje kao krivično djelo „nepostupanje po zdravstvenim propisima radi sprečavanja epidemije“ a s tim u vezi je i član 302 krivičnog zakonika.
Kako dalje objašnjava ovaj advokat, radi se o normama koje „moraju da budu popunjene isključivo zakonom s obzirom da se odnose na radnje krivičnog djela, ili podzakonskim aktima koji imaju snagu zakona“.
„Međutim, odluke Vlade koje nisu donesene za vrijeme vanredne situacije nemaju zakonsku snagu“, konstatuje Marković.
S druge strane, dodaje advokat, Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti samo propisuje mogućnost uvođenja ovih mjera.
„Radnju krivičnog djela po naredbama Ministastva zdravlja ne čini, primjera radi, zabrana izlaska iz stambenih prostorija – nego zabrana izlaska od 19 do 5 časova. Drugo, zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti zabranjuje bilo kakvo okupljanje — tj. propisuje mogućnost zabrane okupljanja, dok ovo što se samo djelimično zabranjuje, ili se određuje samo maksimalan broj lica od 200 — to ne propisuje taj zakon kao krivično djelo, nego se to prepušta Ministarstvu zdravlja da propiše kao krivično djelo što je nedozvoljeno“, decidan je Marković.
Naš sagovornik nema dilemu da kada je radnja krivičnog djela u pitanju, onda sve mora da bude propisano isključivo zakonom.
„U obzir mogu da dođu samo zakoni ili podzakonski akti koji imaju zakonsku snagu, a nikako podzakonski akti koji nemaju zakonsku snagu, a takve su i sve uredbe i odluke Vlade ako nije proglašeno vanredno stanje“, poentira Marković. On podsjeća da jedno od osnovnih načela krivičnog prava glasi: „Nema krivičnog djela, niti kazne, bez zakona“.
Mitropolit Amfilohije nije prekršio mjere
Na kraju razgovora za Sputnjik, Marković se kratko osvrnuo i na slučaj krivične prijave koja je prošle nedelje podnijeta protiv mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija. Kada je u pitanju mitropolit Amfilohije nema govora o krivičnom djelu, decidan je naš sagovornik.
„Zbog toga što on lično nije prekršio mjere Ministarstva zdravlja donesene na predlog NKT-a, niti je pozivao vjernike na kršenje tih mjera. Da je on prekršio mjere Ministartsva zdravlja onda bi on bio izvršilac tog krivično djela. Da je pozivao druga lica da krše te mjere onda bi on bio saučesnik, odnosno podstrekač za vršenje tih krivičnih djela, za šta se takođe odgovara“.
„Međutim, on ih lično nije prekršio ni na koji način, i tu može da bude odgovoran samo onaj ko je lično prekršio te mjere, ili je pozivao na kršenje, a on to nije učinio. A organizator svakako ne može da odgovara zato što je neko drugi kršio mjere jer je ovdje u pitanju krivična, odnosno — subjektivna odgovornost“, zaključuje Marković.
Pročitajte još:
