Crnogorski ministar sporta i mladih Nikola Janović, i sam bivši vaterpolista, osudio je selektora vaterpolo reprezentacije Crne Gore Vladimira Gojkovića zbog njegove posjete Cetinjskom manastiru, kada je mitropolit Amfilohije čestitao njemu i čitavoj vaterpolo reprezentaciji bronzanu medalju osvojenu na prvenstvu Evrope u Budimpešti.
Janović je Gojkoviću putem naloga Ministarstva sporta na Tviteru poručio da — „ne razumije kontekst crkvenih odlikovanja, posebno ne u kolektivnim sportovima“.
Ministar Janović poručio selektoru vaterpolo tima:
— Ministarstvo sporta i mladih (@MinSportaMladih) February 3, 2020
Ne razumijem kontekst crkvenih odlikovanja, posebno ne u kolektivnim sportovima.
Držite se blagoslova i podrške Države, jer jedino ona pripada svima u Reprezentaciji, kao što Reprezentacija pripada njoj.
„Držite se blagoslova i podrške države, jer jedino ona pripada svima u reprezentaciji, kao što reprezentacija pripada njoj“, kazao je Janović.
Istovremeno, stav selektora Gojkovića da podrška i blagoslov Crkve znače mnogo, kako njemu tako i čitavoj vaterpolo reprezentaciji, naišao je na snažnu osudu režimskih analitičara i medija. Sa druge strane, dobar dio javnosti je u čudu — otkud to da visoki zvaničnik Vlade bilo koga proziva zbog njegovih religijskih opredjeljenja...
Utisak je da je ono što je vlasti u Crnoj Gori najviše zaboljelo u ovom slučaju — da blagoslov vaterpolo reprezentacije od strane Crkve doslovce obesmišljava omiljeni narativ vlasti da je „SPC protiv države“.
„Blagoslov države“, a ne Crkve
Takođe, za mnoge je i sporna ocjena ministra da sportista prije svega treba da traži „blagoslov države“, a ne Crkve. Prema mišljenju dugogodišnjeg novinara Matije Nikolića — to što se sada na udaru našao i selektor vaterpolo reprezentacije Crne Gore Vladimir Gojković, produkt je svijesti da je upravo predsjednik DPS-a Milo Đukanović taj koji je pozvan da daje blagoslove.
„Dok im je Gojković sa svojim momcima u bazenu omogućavao gordo slušanje himne i organizovanje na trgu slavlja sa primjesama šovinizma i izliva mržnje, bio je heroj Montenegra. A kada je otišao po blagoslov u crkvu (a gdje bi drugo), tada mu je ministar sporta Janović objasnio da je na pogrešnoj adresi — ’Ruka se, Gojkoviću, ljubi Milu Đukanoviću, a ne mitropolitu Amfilohiju‘, izdeklamovao je ministar sporta očigledno dobro naučen tekst“, ocjenjuje Nikolić za Sputnjik.
Litije Montenegro pretvorile u Crnu Goru
Naš sagovornik dodaje da cjelokupna javnost, i naša i inostrana, ovim primjerom može da vidi dokle je stigao Montenegro, koji se mirnim litijama ovih dana preporodio — u Crnu Goru.
„Pritom, konture vlasti još uvijek papagajski ponavljaju da svetinja nije Bog, već Montenegro, te da crkve nisu crkve ni hramovi ni svetilišta ako nisu njihovi, odnosno, da se sa njima ne može upravljati iz centra Montenegra — a to je za njih Milo Đukanović, gdje god on bio“, kaže Nikolić.
On naglašava da je ovakvo proklizavanje visokih zvaničnika Vlade očigledno posledica okolnosti da vlast pokušava da gradi strategiju u odnosu na novonastalu situaciju koja je za nju izuzetno kompleksa.
„Suočeni sa litijama u svim gradovima Crne Gore, koje su po brojnosti epskih razmjera do sada neviđenih kod nas, vlasti shvataju da od početne Đukanovićeve premise — ’da se niko ne zalijeće, jer je njih više‘, nisu ostali ni dugmići. Ta spaljena Đukanovićeva teorija se kosi sa elementarnom činjenicom da se on razilazi sa svojim narodom. I to ne samo da se on razilazi sa narodom kojeg se davno odrekao kada je bilo gusto i kada su padale NATO bombe, Đukanović se sve više razilazi i sa raznim DPS činovnicima i pripadnicima policije i državne uprave koji se okreću Bogu, molitvi i litijama. Narod, čiji je Đukanović predsjednik, mirno se suprostavio najvećoj Đukanovićevoj želji“, zaključuje Nikolić.