Beograd bez plastičnih kesa, a opasnost je u onome što je u kesama /video/

CC0 / piksabej / Kese
Kese - Sputnik Srbija
Pratite nas
Od Nove godine, trgovci u Beogradu umesto dosadašnjih plastičnih kesa u svojim prodavnicama moraju da ponude potrošačima plastičnu kesu koja je biorazgradiva. Kako će biti u ostatku Srbije — nije još poznato. Ali, nisu problem po okolinu kese nego ono što se nalazi u njima.

Plastične kese su proglašene za velikog krivca za zagađenje životne sredine. Evropska unija je 2015. godine donela direktivu kojom se traži smanjenje njihovog korišćenja, ali ne i zabrana. Mnogi stručnjaci, pozivajući se na studiju sprovedenu u Danskoj, na primer, upozoravaju da papirne kese ili pamučni cegeri koji se predlažu kao alternative, zapravo nisu ekološki prihvatljivije.

Profesor doktor Dragoslav Stoiljković, vodeći stručnjak u oblasti polimera u regionu i profesor novosadskog Tehnološkog fakulteta u penziji, gostujući u našoj emisiji Energija Sputnjika naglasio je da je suština u količini smeća, a da je problem s kesama to što one najviše „upadaju u oči“.

Borba protiv plastičnih kesa, a opasnost u kesama

„Da li pored puta ili na deponiji, ali svi prvo vide kesu, a zanemare kilogram ili dva đubreta u njoj, a kesa je teška svega nekoliko grama. Tako da mnogo više zagađuje ono u kesi, ali ljudi vide kesu, pa je povika na kesu. Đubre će otići sa vodom, nešto će se isprati a nešto rastvoriti, nešto će otići u zemljište, nešto ispariti, deo će da pojedu mačke i psi... I ostaje na vidiku kesa, koja je svedok da je čovek bio nemaran“, rekao je Stoiljković.

On ističe da je važno da se smeće ne proizvodi nekontrolisano, ako želimo da sačuvamo okolinu. Da se manje troše struja, voda, benzin... Pa i kese i hrana. Ekologija nije samo zaštita prirode, već i svesna namera da se spreči zagađenje i nekontrolisano iscrpljivanje resursa.

„Da bi se dobio jedan kilogram goveđeg mesa, potroši se 15 tona vode. Ako danas niste pojeli jednu šniclu od sto grama koju ste spremili, bacili ste 1.500 kilograma pitke vode. Ništa ne sme da se baca i da se uzima nekontrolisano“, rekao je Stoiljković.

On navodi da je dalji korak reciklaža, što zahteva prikupljanje, sortiranje… I konačno, ako nešto ne može da se reciklira, a niti može, niti je uvek isplativo, onda može da se koristi kao sirovina za sagorevanje. Po njegovom mišljenju, biorazgradivi materijali su besmisleni.

Nema kese na drvetu, ali ni drveta

„Koliko istrošenih automobilskih točkova nađete tako u prirodi, pa ne pada nikome na pamet da pravi biorazgradivi automobilski točak. Niko neće da pravi biorazgradivo staklo ili metalne i keramičke proizvode koji postoje desetinama hiljada godina… Koliko imate bele tehnike bačene po šumama, frižidere, zamrzivače... Pa niko neće da pravi frižider od razgradivih materijala“, rekao je Stoiljković.

Naš sagovornik objašnjava i zbog čega je propao projekat iz sedamdesetih godina prošlog veka, kojim je plastične polietilenske kese trebalo zameniti papirnim. Kaže da se izračunalo da bi za zamenu jedne tone plastičnih papirnim trebalo pet tona papira, pošto je papir teži i te kese moraju biti dovoljno jake.

„Da bi se napravilo pet tona papira i tako zamenila jedna tona plastičnih kesa, treba poseći između 50 i 70 stabala. Međutim, ne samo da se time uništavaju šume, nego i crv koji živi u tom stablu, pa detlić koji jede tog crva i pčela koja oprašuje to drveće, pa onaj zec što kroz tu šumu beži i lisica koja ga juri. Neće više biti kese na drvetu, ali neće biti ni drveta“, zaključio je Stoiljković.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala