List „Njujork tajms“ je ovih dana, pozivajući se na dva visoka američka zvaničnika, objavio tvrdnju da su zaposleni u Stejt departmentu i Ministarstvu energetike prošlog vikenda u potaji razmatrali povlačenje oko 50 taktičkih nuklearnih bombi B61 iz „Indžirlika“.
Prema jednom od sagovornika lista iz Vlade, američke nuklearne bombe u „Indžirliku“ postale su „u osnovi Erdoganovi taoci“, pa iako bi njihovo povlačenje po njemu „defakto značilo i kraj tursko-američke alijanse“, kako dodaje, u suprotnom bi njihovo zadržavanje u Turskoj samo prolongiralo „nuklearnu ranjivost koja je trebalo da bude eliminisana pre više godina“.
Pored toga, ističe se kako je turski predjsednik Erdogan prošle nedelje izjavio da „ne može prihvatiti pravila koja sprečavaju Tursku da ima svoje nuklearno oružje“, što dodatno upućuje na logiku da Turska, pored toga što je jedan od ključnih američkih NATO „partnera“, američke vojne instalacije na svojoj teritoriji, ipak, nipošto ne smatra svojim.
Iako će reći da je u pitanju samo senzacionalizam „Njujork tajmsa“, koji je ionako protiv politike aktuelnog predsjednika Donalda Trampa, ne treba zaboraviti da pomenuti medij prije svega prenosi eho duboke američke države, u kojoj je jedan od glavnih faktora vojno-industrijski kompleks.
Strateški značaj baze „Indžirlik“
Baza „Indžirlik“ na jugoistoku Turske godinama je bila neprocjenjivo sredstvo za izvršenje politike SAD i NATO u Avganistanu, Iraku, Siriji i drugdje na Bliskom istoku. Sa svojom pistom od deset hiljada stopa, kao i alternativnom od devet hiljada, koje su u stanju da servisiraju velike teretne avione, SAD su godinama koristile „Indžirlik“ kao ključnu tranzitnu tačku u svojim kampanjama na Bliskom istoku.
Osim strateškog značaja Turske za Sjedinjene Države i NATO — to je zemlja koja se defakto proteže na dva kontinenta i izlazi na četiri mora i koja je kao takva nerijetko služila Amerikancima kao ulaz u centralnu Aziju i Kavkaz — spremnost Ankare da smjesti američko nuklearno oružje u bazu „Indžirlik“ oduvijek je bilo izraz velikog povjerenja u tursko-američko savezništvo.
Prema izvještaju Vikiliksa iz 2005. godine, oko devedeset komada američkog nuklearnog naoružanja bilo je uskladišteno u „Indžirliku“, dok procjena iz 2008. godine već govori o brojci od 50 do 90, što je i dalje najviše među bazama u Evropi.
S-400, F-35, Kurdi...
Ipak, poslednjih godina, a naročito nakon neuspjelog pokušaja puča u Turskoj, odnosi između Ankare i Vašingtona prolaze kroz minus fazu. Poljuljano povjerenje samo se produbilo odbijanjem Amerike da izruči turskog imama Fetulaha Gulena, kojeg Ankara smatra organizatorom državnog udara, zatim Erdoganovom kupovinom ruskog PVO sistema S-400, te odlukom američkog Kongresa iz juna ove godine da Turskoj blokira isporuku najmodernijih borbenih aviona pete generacije F-35.
U međuvremenu, početkom 2019. godine dogodilo se i nešto što su u vrhovima turske vlasti protumačili kao „špekulativni udar“ Vašingtona na tursku valutu liru, kada je u jednom trenutku turska ekonomija bila praktično na koljenima, uz oštar pad standarda stanovništva i stranih direktnih investicija...
Ovaj niz ne baš prijateljskih poteza imeđu dvije države čini se da za sada kulminira na pitanju Kurda. Kurdi su narod koji broji od 25 do 30 miliona ljudi i koji je godinama jedan od ključnih američkih saveznika u Iraku, Siriji i Iranu. Turska je upravo na kurdskom pitanju naplaćivala pomoć koju je kao zemlja koja je „geopolitički stožer“ pružala Vašingtonu u njegovim akcijama na Bliskom istoku i centralnoj Aziji.
Zauzvrat, Amerika je nerijetko žmurila na turske akcije usmjerene protiv svojih saveznika Kurda, pa se taj najmnogobrojniji narod koji i dalje nema svoju državu s pravom opominje izreke — da za Kurde „nema prijatelja osim planina“.
GrČko-centrični NATO
Definitivan razlaz između Turske i Amerike svakako bi bio geopolitički zemljotres prvog reda, jer je „turski stub“ jedan od oslonaca kog se SAD i NATO teško mogu odreći, ali niko ne spori da je povjerenje između Ankare i Vašingtona praktično „na aparatima“.
Upravo je to jedan od razloga što, kako tvrdi Pol Antonopulos, direktor Multipolarnog istraživačkog centra, Trampova administracija pravi planove u pravcu stvaranja „grčko-centričnog“ NATO koridora, koji bi Grčkoj dao značajnije mjesto u američkim strategijskim planovima u odnosu na Tursku.
Tome u prilog govori i izjava američkog ambasadora u Atini Džefrija Pajeta, koji je najavio da njegova zemlja planira da preuzme stratešku luku „Aleksandrupolis“, što neki grčki analitičari tumače kao namjeru SAD da „gurnu Grčku, koja je strateški rival Turskoj, bliže Vašingtonu, u trenutku kada Ankara i dalje prkosi NATO-u jačanjem odnosa sa Rusijom“, navodi ovaj ekspert u analizi objavljenoj na sajtu Centra za istraživanje i globalizaciju sa sedištem u Montrealu.
Luka „Aleksandrupolis“
Grci takođe navode da je luka „Aleksandrupolis“ od posebnog značaja za američku politiku, ne samo na Balkanu, već posebno prema Rusiji. To je takođe važan energetski put, jer se u tom rejonu nalazi gasni interkonektor Grčka-Bugarska (IGB) i Trans-Jadranski naftovod, dok je sama luka strateški locirana blizu moreuza Dardaneli, koji je pod kontrolom Turske i koji povezuje Egejsko i Sredozemno more sa Crnim morem, a samim tim i sa Rusijom.
Slučajno ili ne, sve pada u trenutku kada je Grčka crkva donela odluku da podrži pravo vaseljenskog patrijarha Vartolomeja da dodeli autokefalnost ukrajinskoj crkvi, što mnogi analitičari tumače kao posljedicu američkog uticaja. Time Grčka crkva rizikuje ne samo pogoršanje odnosa sa Ruskom pravoslavnom crkvom, već i, prema nekim izvorima, razdor u sopstvenim redovima, jer veliki broj grčkih episkopa nije bio saglasan sa odlukom grčkog Sinoda da se pruži podrška vaseljenskom patrijarhu po pitanju statusa nekanonske ukrajinske crkve.
Stoga nema sumnje da bi politika grko-centričnog NATO-a još više gurnula Atinu u centar geopolitičke eskalacije i izazvala pogoršanje u rusko-grčkim odnosima.
