Epizoda 20: Posledice agresije ― uterivanje Srbije u NATO (video)

Pratite nas
NATO je 1999. godine 78 dana bombardovao Srbiju. Konačan broj žrtava zvanično nije saopšten, a srpske procene se kreću između 1.200 i 2.500 poginulih i oko 6.000 ranjenih.

U vazdušnim napadima teško su oštećeni infrastruktura, privredni objekti, škole, zdravstvene ustanove... Tadašnja SRJ procenjivala je štetu na od 30 milijardi do 100 milijardi američkih dolara.
Prema rečima Momira Bulatovića, tadašnjeg predsednika Vlade SRJ, u to doba su Amerikanci javno govorili da mogu da vode četiri rata istovremeno.

„Mi smo bili prvi na meti zato što su imali UČK dole na terenu pa nisu morali da razmišljaju o kopnenoj intervenciji, ali pored nas su oni govorili da mogu istovremeno da napadnu Irak, Libiju i Severnu Koreju. A kad su završili sa nama pa otišli dalje, onda je usledio čitav niz neprekidnih ratova, beskonačnih ratova, borbi protiv terorizma“, napominje Bulatović.
Posledice NATO agresije osećamo i danas, dvadeset godina kasnije.

Brda u zastavma SAD, NATO i Rusija i grb Srbije - Sputnik Srbija
Prekid odnosa: NATO ne zna gde udara, može li Srbija izvući deblji kraj (video)

Kada je NATO napao Srbiju on je imao jedan neposredni vojni cilj koji je i ostvario i nekoliko dalekosežnih političkih ciljeva koje, po prirodi stvari, tada nije mogao ostvariti, a sticajem prilika nije ih ostvario do dan-danas, ističe prof. dr Leon Kojen, profesor Univerziteta u penziji.
„Dva su od tih ciljeva ključna i dobro vidna. Prvi je, naravno, želja da se za otetu teritoriju Kosova i Metohije postigne status međunarodno priznate države, a drugi, koji iz razumljivih razloga nije bio tako vidan odmah posle bombardovanja, ali je s protekom vremena sve vidniji, to je da Srbija bude učlanjena, ili ako hoćete uterana u NATO, i da na taj način izgubi i onu samostalnost koju u ovom trenutku još ima“, ocenjuje Kojen.
Prof. dr Slobodan Samardžić, profesor Fakulteta političkih nauka, kaže da kada je reč o političkim posledicama NATO agresije one su bile te da je režim Slobodana Miloševića bio uzdrman bombardovanjem i slabom ekonomskom perspektivom Srbije i ubrzo je smenjen.

„Što se tiče vojnih posledica, one se tiču i Rezolucije 1244 i Kumanovskog sporazuma i one su bile daleko blaže tako da kažem. Vojska se odlično držala za vreme bombardovanja, ona je izvukla svu efektivu iz Kosova. I onda je ostao režim Rezolucije 1244 i ona nije sprovedena od strane međunarodnog prisustva kao što je tekst tog dokumenta tražio, ali je to ostala jedna čvrsta međunarodno-pravna garancija Srbije da je Kosovo i Metohija deo Srbije“, smatra Samardžić.

Međutim, albanski ekstremisti na KiM nisu se obazirali na Rezoluciju 1244. Uprkos prisustvu međunarodnih snaga marta 2004. godine usledio je pogrom srpskih civila u pokrajini. Organizovali su ga pripadnici takozvane Oslobodilačke vojske Kosova. Proteran je veliki broj Srba i drugog nealbanskog stanovništva, spaljene su njihove kuće i oskrnavljeni srpski kulturno-istorijski spomenici.

Sputnjik intervju - Sputnik Srbija
Može li Srbija da tuži NATO

Vinovnici su Albanci koji su tražili nezavisnost, i više od toga — revanš i maksimalno proganjanje Srba, etničko čišćenje, kaže prof. Samardžić.
„Posmatrači i objektivno odgovorni su međunarodne grupe za posmatranje i kontrolu prostora, a pre svega zapadne zemlje i njihove misije KFOR i UNMIK. Obe su formalno misije UN, ali su njima dominirali zapadni službenici, vojnici i tako dalje. Oni nisu sproveli svoj zadatak zato što su njihove države bile sklone tome da se to posleratno stanje iskoristi za stabilizovanje Kosova kao nezavisne države, što se ovim jednostranim proglašenjem nezavisnosti ispostavilo kao tačno”, ukazuje Samardžić.

Dana 17. februara 2008. u kosovskoj skupštini Albanci su jednostrano proglasili nezavisnost Kosova i Metohije. Nema sumnje da su za takav potez imali podršku zapadnih zemalja.
Kako kaže prof. Kojen, Srbija se našla u još težem položaju posle potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU krajem 2007. godine, jer je to višestruko otežalo svaki pokušaj suprotstavljanja ostvarenju pomenutih ciljeva NATO-a.

„Naravno, bilo je trenutaka kada je srpska vlast reagovala odlučnije i primerenije. Recimo, dosta čvrst stav posle pogroma na Kosovu i Metohiji 2004. godine, uspešno odbacivanje Ahtisarijevog plana početkom 2007. godine, znatno spoljnopolitičko približavanje Rusiji i Kini poslednjih godina. Ali, nijedan od tih poteza nije mogao imati pravog efekta jer nije bio praćen redefinisanjem politike prema Zapadu, koja još uvek ostaje u znaku danas gotovo iracionalne parole – ’Evropa pre svega‘, kada znamo da Evropska unija niti hoće, i što još važnije niti može danas da prima nove članice“, primećuje Kojen.
NATO bombardovanje, kao i drugi ratovi tokom raspada Jugoslavije, Srbiju su učinili zemljom sa najvećim brojem izbeglica i interno raseljenih u Evropi.
Kada se na to dodaju, kako napominje Slobodan Samardžić, štete koje su napravljene i tragedija koja je napravljena to su ogromne srazmere.

NATO vojnici - Sputnik Srbija
Prelomna poruka koju je Srbija uputila Rusiji, a čuo ju je NATO

„Preko 200.000 ljudi je nasilno raseljeno izvan Kosova, nekoliko hiljada je ubijeno, nestalo takođe hiljadu i nekoliko stotina, imovina privatna prenesena silom na neke druge vlasnike. To je sramota za međunarodnu zajednicu, posebno za Evropu, zato što ako postoji negde prostor gde se zaista masovno i bezočno krše osnovna prava, to je Kosovo, i ako postoji narod koji je najobespravljeniji u Evropi, a možda i u svetu, to su Srbi na Kosovu“, kategoričan je Samardžić.

„Meni je najznačajnija izjava Vladimira Putina, koji je tri puta rekao da se Rusija osvestila onda kada je videla kako se besomučno ubija Beograd i čitava Srbija i to je najteža posledica, ne za nas, nego uopšte za mir u svetu“, kaže Momir Bulatović.
Prema mišljenju prof. dr Leona Kojena, ciljevi na kojima same zapadne zemlje, pre svega SAD, neprestano rade u stvari u dobroj meri determinišu spoljnopolitički položaj Srbije i dan-danas.

„Mislim da je potpuno iluzorno očekivati da zapadne zemlje od njih odustnu. Koliko god inače bila velika politička kriza na Zapadu, čini mi se da ti ciljevi ostaju zakovani i da će pre ili kasnije vlasti u Beogradu morati s njima direktno da se suoče, kaže Kojen.

Ipak, kako dodaje, Srbija ima šansu ako pokuša da promeni ovu osnovnu spoljnopolitičku orijentaciju.

„Daleko od toga da ja ne vidim da je Srbija u ovom trenutku okružena zemljama-članicama NATO-a i da se to u skoro vreme neće promeniti, ali je svet danas zaista neuporedivo multipolarniji nego pre 20 ili 30 godina, i jedna razumna promena spoljne politike, koja bi bez ikakve sentimentalnosti bila određena samo nacionalnim interesima i istorijskim vrednostima Srbije i srpskog naroda, mogla bi da postigne bar nešto. Ako ništa drugo, Srbija bi mogla da bude u boljem položaju od onog u kom se nalazi danas“, zaključuje prof. dr Leon Kojen.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala