Fotografija je snimljena na „Sedona forumu“ u Arizoni, na kom je Đukanović održao govor na temu „Zašto je američko liderstvo (još uvijek) važno“ i uručio Orden crnogorske zastave prvog stepena udovici senatora Džona Mekejna, Sindi, koji mu je dodeljen prošle godine za, kako se navodi, „izuzetan doprinos crnogorskoj nezavisnosti i ostvarivanju ključnih spoljnopolitičkih ciljeva Crne Gore, prije svega učlanjenja u NATO“.
Ostajući tvrdo na liniji politike i interesa američke duboke države, za mnoge utoliko nije začuđujuća ni podrška koju je crnogorski predsjednik dao samoproglašenom predsedniku Venecuele Huanu Gvaidu, koji je prije samo nekoliko dana predvodio neuspjeli pokušaj državnog puča u toj zemlji. Ipak, ono što je većini crnogorskih građana poprilično nejasno jeste zašto se Crna Gora uopšte na bilo koji način petlja u previranja na Južnoameričkom kontinentu, kao i kako je moguće podržavati pravi državni udar u tuđoj zemlji, dok za imaginarni sudite opoziciji u sopstvenoj.
Analitičar Boško Vukićević, poput većine komentatora, smatra da je prva stvar koja povodom Đukanovićeve otvorene podrške pokušaju državnog prevrata u Venecueli pada u oči zapravo „očigledna politička neprincipijelnost, kao i odsustvo elementarne logike u ponašanju aktuelnog crnogorskog predsjednika“.
„Dok je kod kuće upregao sudske institucije koje kontroliše kako bi izrekle osuđujuću presudu njegovoj političkoj konkurenciji za slučaj nepostojećeg državnog udara, u drugim zemljama Đukanović bez pretjeranog premišljanja daje podršku nasilnom preuzimanju institucija sa ulice. Ovo je samo poslednji primer odsustva bilo kakvih principa u spoljnoj politici crnogorskog režima, osim jednog: bespogovornog sleđenja svih direktiva koje stižu iz SAD“, kaže Vukićević za Sputnjik.
S tim u vezi, Vukićević primjećuje i da Đukanović za razliku od mnogih evropskih lidera nakon prvobitnog istrčavanja i nesmotrene podrške avanturizmu američke administracije u Venecueli, na koncu nije ni pokušao da zauzme nešto umjereniji stav prema tom pitanju.
„Za razliku od njih, upravo u trenutku kada je pokušaj državnog udara u južnoameričkoj zemlji propao, Đukanović je odlučio da zarad iskazivanja lojalnosti administraciji u Vašingtonu javno podrži samozvanog predsjednika i nastavak nasilja.“
Sagovornik Sputnjika stoga smatra da je jedina intencija predsjednika Crne Gore da ovakvim potezima u i inače veoma oštroj konkurenciji dokaže Americi kako i dalje personalno predstavlja jednu od najodanijih uzdanica na koju se Vašington može osloniti.
„Podrazumijeva se da Đukanović i trodecenijska crnogorska vlast nijesu usamljeni u ulozi izvršitelja bilo koje političke smjernice koja dolazi iz Vašingtona. Takve vrste klijenata Amerikanci su pronašli u većini evropskih zemalja koje su pripadale nekadašnjem Istočnom bloku i bivšoj Jugoslaviji. Međutim, primjetno je da se u takvom ambijentu polukolonija, zemalja sa ograničenim ili nikakvim suverenitetom, Đukanović želi izdvojiti kao prvi američki favorit. Utisak je da u tom nimalo jednostavnom poslu, jer je konkurencija prilično ozbiljna, šef nove crnogorske države često pretjeruje sa uslužnim politikama i ulagivanjem Vašingtonu, pa često obavlja nešto što od njega još uvijek nije ni traženo“, zaključuje je Vukićević.
