Njemačka kao vodeća zemlja EU više od deceniju nije kadra da oporavi svoj finansijski sektor tako što će stabilizovati ključnu banku u svom sistemu — „Dojče banku“, zbog čega je za suverenu zemlju u nedopustivoj meri izložena spoljnom uticaju, u ovom slučaju američkom. S druge strane, njemački hod po mukama neminovno pogađa i ostatak Evrope, jer, bar kad je reč o ekonomiji, između sudbine Njemačke i Evrope, ili makar EU, nema veće suštinske razlike. Znaju to odlično i u Berlinu, pa će još 2010. godine kancelarka Angela Merkel upozoriti: „Ako propadne evro i Evropa će“.
Upravo takav rizik, prema mišljenju mnogih, već godinama visi nad glavama kako Njemačke, tako i EU, zbog problema „Dojče banke“, koji su jedan od razloga da ni Njemačka, ni EU, ne mogu biti samostalni igrači, a kamoli ravnopravan takmac u multipolarnom svijetu pored SAD, Rusije i Kine, sve dok njene ključne finansijske poluge i tokovi novca u presudnoj mjeri zavise od volje bankara sa Volstrita i Ministarstva pravosuđa SAD — jednom riječju Vašingtona.
Kako su počeli problemi sa vodećom njemačkom bankom
Nije na odmet podsjetiti kako je uopšte nekada najuglednija i najveća njemačka banka zapala u gotovo bezizlaznu situaciju. Menadžment „Dojče banke“ je, naime, u jednom trenutku pomislio da ta finansijska institucija može da oponaša „kazino“ poslovni model najvećih investicionih banka sa Volstrita, pa je, kako „Dojče vele“ primjećuje, DB zarađivao veoma dobro i to „uz pomoć gigantskih trikova u poslovanju“. Problem je naravno, što DB. ali i čitava Njemačka danas moraju da se nose sa posledicama svih tih „trikova“, a one se u slučaju „Dojče banke“ prevashodno odnose na operacije sa vrlo kompleksnim finansijskim derivatima koji u knjigama imaju ukupnu vrijednost od nevjerovatnih 42 biliona evra (što je 15 puta više od njemačkog BDP-a), a što znači da bi njihova nenaplativost doslovce označila nestanak DB-a.
Agoniji „Dojče banke“ svakako je presudno doprinijela tužba Ministarstva pravosuđa SAD iz 2016. godine kada je zvanični Vašington zatražio da DB plati novčanu kaznu od 14 milijardi dolara zbog sumnji da je, poput ostalih banaka, učestvovala u finansijskim malverzacijama i prodaji rizičnih hartija od vrijednosti na američkom hipotekarnom tržištu, koje su prouzrokovale globalnu krizu 2008. godine. Kazna od 14 milijardi koja bi „Dojče banku“ bez dileme odvela u stečaj, na kraju je izbjegnuta nagodbom od 7,2 milijarde dolara, ali to ni izbliza nije otklonilo glavobolju njemačke strane.
„Dojče banka“, koja je svoje poslovanje proširila na sve kontinente, danas je upletena u oko 7.800 pravnih sporova u čitavom svijetu sa odštetnim zahtjevima koji se mjere milionima (možda i milijardama) evra, dok istovremeno američki i britanski mediji godinama tvrde da banka u bilansima prikriva ogromne gubitke, što je praktično rastjeralo investitore i dovelo do toga da se vrijednost akcija DB na berzi u posljednjih 11 godina sunovrati za 90 odsto!
Čitav slučaj odavno je poprimio i ozbiljnu političku dimenziju na relaciji Berlin–Vašington, pa se sporadično od njemačke strane mogu čuti optužbe da Vašington preko „Dojče banke“ vodi pravi ekonomski rat protiv Berlina, ali su, pored toga, i njemački političari i te kako svjesni da su za nevolje sami krivi, te da su one nastale onog trenutka kada se DB udaljila od klasičnog bankarskog poslovanja i pokušala da oponaša američke banke.
Rezultat svega na kraju je da je Međunarodni monetarni fond (MMF) „Dojče banku“ (DB) prije par godina proglasio „najvećom prijetnjom“ za globalni finansijski sistem čije bi posrtanje moglo dovesti do svjetskog ekonomskog kolapsa, pa je zvanični Berlin odlučio da se aktivno uključi u igru tako što će pokušati da spoji dvije najveće komercijalne njemačke banke.
O fuziji DB-a i „Komerc banke“, prema pisanju medija, razmišljalo se još od 2008. godine i globalne finansijske krize, a mnogi analitičari su tvrdili da je spajanje dvije najveće banke u Njemačkoj neminovnost i samo pitanje vremena. Cilj je bio jasan — po svaku cijenu spasiti ključnu finansijsku instituciju u Njemačkoj (a vjerovatno i u EU) od propasti, ali i smanjiti izloženost njemačke privrede i njenu zavisnost od spoljnog faktora.
To nije krio ni jedan od najvećih zagovornika integrisanja, njemački ministar finansija Olaf Šolc, čije je osnovno stanovište, prema pisanju nedeljnika „Fokus“, glasilo da bi bilo problematično da jedna tako jaka privreda poput njemačke nema isto tako jake banke koje je podržavaju.
Osim navodne želje Vlade Njemačke da time ojača finansijsku potporu ionako snažnim izvoznicima, neki analitičari su primijetili da su posrijedi i razlozi geopolitičke prirode, te da je njemačka politička i poslovna elita stapanjem svojih najvećih banaka zapravo željela vlastitoj privredi da osigura stabilno finansiranje na domaćem tržištu kapitala i to nezavisno od američkih i ostalih banka u trenutku kada se sve više produbljava politički i ekonomski sukob članica EU sa SAD i Kinom.
Elem, pokušaj da se spajanjem dvije vodeće banke u Njemačkoj stvori jedna „megabanka“, koja bi imala kapitalizaciju od preko dve hiljade milijardi evra i bila treća po veličini u EU, za sada je propao. A ako se neko pita otkud Americi osim NATO-a toliko veliki uticaj na Njemačku, valja podsjetiti da posrnuloj „Dojče banci“ pred sudovima u SAD i dalje prijete tri velika pravna spora.
Prvi se odnosi na sumnje u namještanje valutnih kurseva, drugi u sumnje u nelegalno trgovanje dionicama u Rusiji, a treći na kršenje američkih sankcija prema Iranu i ostalim zemljama. Treba li reći da SAD na taj način doslovce drže Damoklov mač nad ključnom komercijalnom bankom u Njemačkoj, koja se nalazi na listi od 30 banaka relevantnih za opstanak čitavog globalnog finansijskog sistema, a da ne govorimo o evru čiji je Njemačka glavni oslonac.
