Smrt u Bondstilu: Ubistvo srpskog oca i sina dokaz da pogrom na Kosovu i danas traje

© Tanjug / Rade PrelićZorica i Srđan Mladenović
Zorica i Srđan Mladenović - Sputnik Srbija
Pratite nas
Za porodicu Stolić, koja je iz Uroševca proterana 1999. godine i dom pronašla u Drajkovcu, kao i za mnoge druge srpske porodice na KiM, 17. mart je dan najtežih sećanja.
Jovica Ivić: Ovo što se meni desilo, kada sam imao 18 godina, moglo je da se desi bilo kome od Srba - Sputnik Srbija
Bolna sećanja s okupiranog Kosova: Čuo sam „UČK! UČK!“ i onda su krenuli strava i užas

Tog dana 2004. godine, nakon što su meštani tog sela u opštini Štrpce dobili uveravanja da im ne preti opasnost od komšija Albanaca, ubijeni su Dobri Stolić i njegov dvadesetdvogodišnji sin Borko.

„Te večeri, pre 15 godina, čuli smo pucnje“, priča za Tanjug Srđan Mladenović, pašenog ubijenog starijeg Stolića i nastavlja:

„Čuli smo zapomaganje moje svastike Vere, brzo su došli i pripadnici KPS-a i pripadnici Kfora. Dobri je ubijen na licu mesta, a za Borka do sutradan nismo znali da li je živ ili mrtav, jer je bio u američkoj bazi Bondstilu. Njegove rane su bile prostrelne i mogao je da se spasi taj mladi život — Borko je imao 22 godine, a njegov otac 45 godina.“ 

Dobri je upucan kada je išao po drva iza kuće, a njegov sin koji je čuo pucnje kada je izašao iz kuće i bio je još živ posle ranjavanja.

Meštani su odmah pozvali policiju, Kfor, Hitnu pomoć, priča Zorica Mladenović, tetka pokojnog Borka i dodaje da američki Kfor nije došao kako su obećavali, već su poslali ukrajinski Kfor koji je imao staro vozilo, koje nije moglo da prođe albanske barikade ispod njihovog sela. 

Rusko ministarstvo spoljnih poslova - Sputnik Srbija
„Zatezanje omče i potiskivanje Srba“: Moskva o situaciji na severu Kosova

Borku, kog je ranjenog do vozila Kfora u naručju nosio deda, prva pomoć pružena je u ambulanti u Štrpcu, ali pošto tu nisu mogli ništa da urade, Kfor ga je povezao u Bondstil. 

„Ono što me najviše boli jeste što bi Borko ostao živ bez ikakvih posledica i po život i po zdravlje, jer metak u stomaku nije pogodio nijedan vitalni organ — dete je iskrvarilo“, navodi Zorica. 

Da su mu na vreme dali krv i pružili pomoć on bi i dan-danas bio živ, kaže ona. 

„Stalno vraćam u glavi šta smo mogli da uradimo, kako smo mogli da ga pustimo, kako u ovom Štrpcu u toj ambulanti nije bilo mogućnosti da mu se dâ krv. Pa zar živimo u 14. veku?“, sa tugom koja ne prolazi priča Zorica i gorko zaključuje: 

„Njih su Albanci ubili bez ikakvog reda, smisla i zakona, ispred kuće u kojoj su živeli, bez ikakve mogućnosti da pretpostave da će se to desiti. A činjenica je da niko nije osuđen za taj zločin.“

Kako je ispričala Zorica, u Štrpcu nisu očekivali taj 17. mart. Pre ubistva Borka i Dobrija meštani sela su se okupili uplašeni za svoju sudbinu, a predstavnici Albanaca iz te opštine tvrdili su da neće biti provokacija iz susednog, čisto albanskog sela Firaje, iz kojeg su ubice te večeri i došle. 

„Ova kuća, u kojoj su živeli i ispred koje su ubijeni, jeste malo udaljena od ostalih kuća u selu i do nje se preko livada i njiva za pet minuta stiže do šiptarskog sela Firaje, odakle su stalno nadirali Šiptari i napadali nas.“

Kosovske bezbednosne snage - Sputnik Srbija
Neočekivan pogled iz Prištine: Srpska vojska će za 10 godina komandovati kosovskom

„Pre 17. marta, Vera, Dobrijeva supruga i Borkova majka, videla je da se tu muvaju neka deca koja čuvaju stoku, nešto gledaju, dolazili su do same kuće, ali nije ništa slutila, niko od nas nije slutio da će toliko zlo da se dogodi“, priča Zorica. 

Ni posle 15 godina nisu saznali ko je i zašto njih ubio, navodi ona i dodaje da je postojala sumnja da je čovek iz Peći Gazim Ferati ubica, ali zbog nedovoljno dokaza on je oslobođen. 

Sudbina je Stoliće u Verino rodno mesto Drajkovce vratila 1999. godine, kada su proterani iz Uroševca, gde su živeli od 1979. godine, prvo privatno, da bi kasnije sazidali svoju kuću. 

„Dobri je u Uroševcu radio u sudu za prekršaje, bio je čuvar i 1999. godine su svi izbegli odatle. Deca su otišla još za vreme bombardovanja, a Vera i Dobri su ostali sa namerom da sačuvaju svoju kuću, misleći da će sve to proći i da će se i deca vratiti i nastaviti sa školovanjem“, priča Zorica. 

Dodaje da kada je prestalo bombardovanje 1999. godine i kada su se srpska vojska i policija povukle, a Albanci počeli sa zločinima, Veri i Dobriju su „dva Šiptara upala u kuću i izbacili ih“. 

„’Ovo nije vaša kuća, vama je Milošević napravio kuću‘, rekli su im“, kaže Zorica i dodaje da su Vera i Dobri pobegli kao i svi ostali, najpre su bili na trgu u Uroševcu, a onda su zajedno sa drugim proteranim Srbima autobusima prevezeni u centralnu Srbiju. 

Miroslav Lazanski - Sputnik Srbija
Gotovo je: Na dijalog u Briselu pao je mrkli mrak (video)

Do avgusta 1999. godine su stanovali privatno u Barajevu, a onda je Borko rešio da završi srednju školu u Štrpcu, gde se vratio sa roditeljima.

Upitana da li se i danas suočavaju sa provokacijama i da li se oseća bezbedno, Zorica kaže da provokacija ima stalno, ali da su oguglali na sve. 

„Da li sam bezbedna — nisam, čim se stalno pitam ako mi dete pet minuta zakasni iz škole ili od druga da mu se nije nešto desilo, sigurno se ne osećam bezbedno, ali oguglali smo na sve…“, kaže Zorica i dodaje da ne planiraju da se isele iz Drajkovca, ali da se plaši da ih ne oteraju.

Dobri i Borko sahranjeni su prvo u selu Drajkovce, gde su i ubijeni, a nakon tri nedelje su ekshumirani, rađena je obdukcija i onda su tela preneta u Mladenovac gde i sada počivaju, a gde danas žive njihova supruga i majka Vera i stariji sin i brat Predrag.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala