U osnovi ovakvih predviđanja nalazi se saznanje o rekordno visokom iznosu dugova u svjetskoj ekonomiji. Rast do istorijski nezabilježenih visina ostvarili su dugovi država i državnih kompanija (javni dug), zaduženost korporacijskog nefinansijskog sektora i domaćinstava, a posebno dugovi unutar same finansijske „industrije“.
Prije više od jedne decenije, svjetska ekonomija je bila bačena na koljena zbog finansijskog sloma započetog na tržištu nekretnina u Americi. Bankarske opsjene i prevare tada su bile proglašene za glavnog uzročnika svjetske finansijske krize. Ali umjesto da krivci budu pronađeni i kažnjeni, u centrima političke moći Zapada donijeta je odluka koja je stvarnost preokrenula na put suza i bola za milione nevinih ljudi širom svijeta.
Odlučeno je da banke budu spasene, jer su postale prevelike da bi propale, a njihovi menadžeri previše značajni da bi dopali zatvora. Bankama je data ogromna količina (nepostojećeg) novca, sa kojim su mogle da nastave svoje sladostrasne novčane igre, a običnom svijetu je nametnut strogi sistem štednje i uskraćivanja sve većeg broja socijalnih prava koja su im garantovala makar minimum dostojanstva.
U tako „odlučnoj“ borbi za finansijsku stabilnost korišćene su velike riječi i ostvarivani mizerni rezultati. I ono što bi se moglo ocijeniti relativnim uspjehom, skromni rast svjetskog BDP-a, ostvareno je uz previsoku cijenu. Na nivou svjetske ekonomije je izgubljeno više od 32 miliona radnih mjesta. U centrima zapadne demokratije građanin je postao suvišna kategorija. Posebno ako bi se pobunio protiv nepravednog ekonomskog sistema. Sistem je najbolji, jedini i vječan.
Nesrećnici sa dna društvene ljestvice, kojih je sve više, u mjeri u kojoj se ubija srednji socijalni sloj stanovništva, ostaju važni jedino kao mogući kupci i potencijalni glasači. O svojim ostalim potrebama, neka se pobrinu sami za sebe, poručeno im je nebrojeno puta sa vladinih birokratskih visina.
A onda se desi pobuna, jer takvi sistemski idiotizmi ne dopuštaju bilo koju drugu reakciju. Jedna pobuna, pa druga pobuna. Neke tiše, druge glasnije. Jedne slomljene i ućutkane, druge u fazi razrastanja i osmišljavanja. Elem, ima ih toliko i u takvim oblicima da se vrijeme u kojem živimo i posebno ono koje je neposredno pred nama, može nazvati vremenom buđenja i pobune. Pobune one pristojne i donedavno dobrostojeće Amerike, Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Španije, Grčke, Kipra…
Strah je moćno oružje u rukama onih koji brane postojeće stanje. On se smišljeno i na pametan način servira kao posljednja linija odbrane nepravde koja je razorila svjetske finansije i koja stalno prijeti svjetskom miru i stabilnosti. To se obično čini riječima učenih ljudi i korišćenjem izraza o čijem smislu ogromna većina ljudi nema ni najblažu predstavu, ali se izriču sa značajem mesijanskih predviđanja.
Tako je Evropska centralna banka (ECB) najavila da napušta politiku kvantitativnog popuštanja, što je eufemizam za „štampanje“ evra bez pokrića i njihovog poklanjanja evropskom bankarskom sistemu. Iako su taj projekat, koji je trajao više godina, mnogi nezavisni ekonomisti ocijenili kao kolosalni promašaj, ECB je uporno nastavljala sa njim. Očigledno da nije odustala ni sada, budući da odluku o prestanku podsticajnog programa obrazlaže uz napomenu da će „ostaviti prostora za mogući nastavak podrške, ako to bude bilo potrebno, većinom u vidu jeftinih izvora finansiranja banaka“.
Da li američke Federalne rezerve (FED) znaju šta rade sa kamatnom stopom? Kako će se dolar kotirati prema evru i da li će on preživjeti i narednu godinu? Da li će cijena akcija na berzama opasti naglo? Za koju će se investiciju opredijeliti najbogatiji japanski fondovi? Kakav prinos će odbacivati državne obveznice zemalja evrozone? To su neki od važnijih elemenata prognoze kretanja svjetske privrede. Privrede koja je odavno ophrvana bolešću finansijalizacije, stanju u kojem najveći dio profita dolazi od špekulacija sa novcem i u kojem su rad, inovacije i preduzetništvo na zapostavljenoj margini.
Ali kakva god da budu kretanja na tim tržištima, rezultat će uvijek biti isti. Menadžeri fondova i banaka ostvariće milionske bonuse, svijet će biti zatrpan novom lavinom bezvrijednog novca, a običan svijet će nastaviti putanjom suza i bola.
Razumije se, tako će biti sve dok pobune koje su započete, ne budu i dovršene.
