Povodom niza nerazumnih, nepravnih i višestruko štetnih radnji i postupaka tzv. kosovskih vlasti, izostala je odlučnija reakcija briselske birokratije. Time je Evropska unija jasno pokazala da ne samo da više nije dorasla ulozi posrednika u ovom dijalogu, već i da nije sposobna da utvrdi jedinstven stav o bilo kom značajnijem pitanju.
Za razumne i navijačkim strastima neopterećene ljude, ovakvo stanje odavno nije iznenađujuće. Ipak, mnogi i dalje upiru oči u Brisel nadajući se da će sa te adrese stići glas razuma i spasa.
Kada postoje dvije strane koje se toliko ne razumiju (kao Srbi i Albanci) njima treba posrednik u pregovorima. Nužno je, takođe, da posrednik djeluje po jasnim pravilima i neutralno kako bi njegove sugestije bile prihvatljive za sukobljene strane. Evropska unija to nije, niti je ikada uspijevala da bude. Dokazi za ovu tvrdnju mogu da ispune poduži spisak.
Prilikom nasilnog raspada SFRJ, tadašnja Evropska zajednica je preuzela ulogu odlučnog posrednika u sporu između šest jugoslovenskih republika. Ona je imala i mogućnost i sredstva da spriječi izbijanje građanskih ratova, nudeći svim stranama jednaki tretman i evropsku perspektivu. Na to je bila direktno pozivana od ondašnjeg rukovodstva Srbije i Crne Gore.
Kada bi svima bili ponuđeni isti uslovi za prijem u porodicu evropskih naroda, trenutne razlike između bivših jugoslovenskih republika izgubile bi na značaju. Umjesto da bude nasilno razbijena, ondašnja se Jugoslavija mogla „preseliti“ u evropsku zajednicu u šest ili manje djelova. Evropska zajednica je na takav način postupila sa Portugalijom, koja je, sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, bila razapeta unutrašnjim sukobima ali koji su, suočeni sa primamljivom ponudom Brisela, uskoro bili prevaziđeni, a Portugalija postala članica EZ.
Nerazumno i necivilizacijski, EZ je jedne podsticala na secesionizam, a druge lažno optuživala za zločine i diskriminaciju. Po toj kaubojskoj logici, „dobri momci“ su mogli da čine što im je volja, a „loši momci“ se nisu mogli opravdati, ma kakve ustupke davali. U svemu je prednjačila Njemačka.
Još se pamti tragikomično objašnjenje britanske diplomatije zašto su, iako su stalno tvrdili da neće priznati jednostrano proglašenu nezavisnost Slovenije, to ipak uradili. Za ovakvu odluku, objasnili su, Njemačka je Velikoj Britaniji ponudila značajne ustupke u dijelu poljoprivrednog budžeta EZ, a ta količina novca nije mogla biti odbijena zbog „neke tamo“ Slovenije ili „neke tamo“ Srbije.
Primjer drugi. EZ je bila ukinula sankcije Crnoj Gori uz ocjenu da ona konstruktivno doprinosi pregovaračkom procesu o SFRJ. Ali, kada su njeni građani na referendumu i ogromnom većinom odlučili da nastave život u zajedničkoj državi sa Srbijom, nametnute su joj sankcije dotada nezabilježene u odnosima između država — po logici koju je kasnije više puta primjenjivala i koja će joj (sve su prilike) i samoj konačno doći glave: „Kakve veze ima narodna volja, postupiće se onako kako mi želimo!“
Primjer treći se zove „Zapadni Balkan“ i traje više od decenije u kojoj se neka čudna tvorevina koja ima malo veze i sa geografijom i sa istorijom i sa ekonomijom obasipa lažnim obećanjima o članstvu u EU u budućnosti srednjeg roka.
Bilo bi korisno ukoliko bi i većina Albanaca shvatila da podrška koja im dolazi od nekih članica EU ima i svoju mračnu stranu.
Duže od dvije decenije se u kuloarima evropske diplomatije sa gađenjem govori o albanskoj mafiji i kriminalcima koji su preplavili evropske metropole. Brojne „ekselencije“ su neskriveno tvrdile da podrška samostalnosti Kosova ima za cilj da mogu da deportuju nepoželjne Kosovare koji su se ranije branili pozivanjem na politički progon režima Slobodana Miloševića. Sebična, ali jednostavna zamisao. Stvorićemo kriminalnu državu i u njoj ćemo zatvoriti kriminalce koji nam kod naših kuća zagorčavaju život. Pri svemu nećemo ni razmišljati o pravu i o pravdi.
Ali, i kada se svi takvi planovi ostvare ili propadnu, opet će Srbi i Albanci živjeti jedni pored drugih i moraće da urede svoje odnose. Trebaće im posrednik, ali pravi, a ne poput ovog dokazano zlonamjernog. Posrednik oličen u autoritetu Ujedinjenih nacija i vođen principima međunarodnog prava. Posrednik u okviru kog će, pored Amerike, biti stolica i za predstavnike Rusije i Kine.
A onda valja strpljivo i mudro, sa uvažavanjem interesa druge strane i uz poštovanje zakona i tradicije, naći rješenje za suživot u kom se ne moramo voljeti, ali se moramo prestati proganjati i ubijati.
