Poslanik DPS-a Miodrag Vuković pokrenuo je inicijativu da se usvoji novi zakon kojim bi se zaštitio crnogorski jezik, a tu inicijativu je podržao i dekan Fakulteta za crnogorski jezik sa Cetinja, Adnan Čirgić.
„Naročito kad se uzme u obzir ustavno rješenje o službenom jeziku i jezicima u službenoj upotrebi koje je poslužilo da se pod plaštom demokratije crnogorski jezik potisne što je više moguće na marginu u službenoj komunikaciji“, kazao je Čirgić.
On je takođe dodao da je novi zakon o crnogorskom jeziku neophodan i zbog činjenice jer je riječ o malom jeziku, tj. jeziku koji se koristi na malom prostoru, kakav je crnogorski, i koji kao takav ima mali broj govornika.
„Crnogorski jezik može štititi samo država Crna Gora i niko drugi jer se van njenih granica ne upotrebljava niti njegovi govornici i politička elita imaju cilj da taj jezik nametnu van granica ove države“, kazao je on.
Sa druge strane, u dijelu opozicije ovu inicijativu posmatraju kao novi predlog čiji je cilj jezička asimilacija, kojom bi se narušila osnovna ljudska prava kao što su sloboda mišljenja i izražavanja.
Stručna javnost pak primjećuje da je glavni problem sa crnogorskim jezikom taj što njegovi promoteri za sve godine njegovog zvaničnog inaugurisanja nijesu uspjeli da dokažu da se isti imalo razlikuje od srpskog, kao i činjenica da crnogorski jezik nije standardizovan, što potvrđuje lingvistički paradoks da trenutno u Crnoj Gori postoje dva fakulteta za crnogorski jezik, jedan na Cetinju, čiji se program zasniva na ideji o 32 slova, i jedan u Nikšiću, čiji program podrazumeva da ima 30 slova.
Takođe, argument da crnogorski jezik treba dodatno zaštititi jer predstavlja „jedan od tri najvažnija identiteta zemlje“ mnogima je čudan, jer bi po toj logici značilo da i zemlje kao što su Austrija, Švajcarska, Argentina, Brazil, SAD, Kanada, Australija, Meksiko, Novi Zeland, Čile, Urugvaj, Kuba, Kostarika, Nikaragva, Peru, Kipar itd… takođe nemaju izgrađen sopstveni državni identitet.
Prof. dr Jelica Stojanović sa Studijskog programa za srpski jezik i južnoslovenske književnosti Filozofskog fakulteta u Nikšiću, za Sputnjik kaže da je „u poslednjih deset godina pokrenuta cijela državna mašinerija i svi mehanizmi vlasti u Crnoj Gori kako bi se inaugurisao nepostojeći crnogorski jezik“, ali da je vrijeme pokazalo da vlast nije u stanju da ga nametne građanima.
„Bez obzira na sve pritiske, dovoljan broj građana ne prihvata ime crnogorskog jezika, bilo da je u pitanju srpski standardni jezik preimenovan u crnogorski, bilo da su u pitanju dijalekatski oblici srpskog jezika, ili štagod drugo da je u pitanju“, kaže profesorica Stojanović.
„Kao naučni radnik i istoričar jezika mogu da konstatujem da crnogorski jezik i njegovo ime nikada u istoriji nije zabilježeno, i da u strukturnom, tipološkom, komunikativnom, lingvističkom i naučnom smislu, crnogorski jezik ne postoji“, kategorična je naša sagovornica.
Ona dodaje da se u projektu stvaranja vještačkog crnogorskog jezika, „čak ni standardološki nije napravila razlika između crnogorskog jezika i onog što je standardni srpski jezik i njegova vjekovna tradicija“, te da su vlasti na taj način „otvorile procjep jer ni same ne znaju šta je crnogorski jezik“.
„Ja to često ponavljam i prisjećam se riječi bivšeg predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića, koji je rekao da jednim crnogorskim jezikom govori on, a drugim Ranko Krivokapić. Tako da možete misliti o kakvom paradoksu se radi, jer nema u svijetu nijednog jezika, a da postoje dva njegova jezika… Dakle, zapleli su se u nešto što je nemoguće i nepostojeće, i ni sami ne znaju kako iz toga da izađu, i onda pokušavaju da to nametnu svim građanima Crne Gore“, kaže profesorka Stojanović, koja zaključuje da onaj „ko želi dobro Crnoj Gori, nikada joj u vezi sa jezičkom politikom ne bi uradio ovo što je uradila aktuelna vlast“.
