SVIFT je tehničko sredstvo za obavljanje međunarodnih (međubankarskih) plaćanja i kao takvo bi trebalo da bude dostupno svima. Njegovo rukovodstvo ima zadatak samo da održava sredstva i parametre sistema ali je, što se više puta pokazalo, ono postalo epicentar političkih pritisaka koji ih tjeraju da izađu iz izvornog mandata. Isključivanje Irana je opravdano odlukom Amerike da pooštri sankcije toj državi.
Isključivanje neke države iz međubankarskog sistema plaćanja predstavlja klasičan akt (ekonomske) agresije. Kao što se u ratnim igrama stalno uvećavaju polja sukoba i odmjeravanja moći, tako i ekonomija postaje sve važnija ratna zona. Finansije su veoma ubojito oružje. Ekonomske sankcije, zamrzavanje sredstava na bankovnim računima ili zabrana bankarskih transakcija, uz obavezujuće sudske presude i zaplijenu novca i robe širom svijeta, jesu oružja po slobodnom izboru.
Tako je „Njujork tajms“ svojevremeno izvjestio da je visoki službenik u američkom ministrastvu finansija zadužen za zamrzavanje bilo čijih računa u bankama „omiljeni ratni komandant predsjednika Obame“.
Ali ovaj konkretni postupak nije u domenu sve izraženijih sukoba u sajber-prostoru. On više liči na arsenal hemijsko-biološkog oružja gdje se, upotrebom teško uočljivih agenasa, u drugi sistem ubacuju razarajuće i dugoročno opasne posljedice.
Savremeno poslovanje je nezamislivo bez globalnog bankarskog sistema. Zato je i ovaj udarac Iranu težak i neminovno će izazvati brojne negativne posljedice. Uključujući i svakodnevni život Iranaca. Na to, bez obzira na cijenu koja će biti plaćena na nivou svjetske ekonomije, računaju i kreatori ove odluke, uključujući nadu da će nezadovoljstvo građana Irana dovesti do rušenja vlasti i zamjene drugom, koja će biti po volji Amerike.
Iako Amerika ima bogato iskustvo na ovom planu, teško je povjerovati da se u današnjim globalnim prilikama ovako radikalan cilj može ostvariti. Još tokom 2012. i 2013. godine Amerika je bila izbacila Iran iz međunarodnog sistema plaćanja, što je značilo da Iran nije mogao da prima stranu valutu (dolare) za naftu koju je izvezao, ili da plaća opremu za preradu i transport nafte. To je bila zamalo uspješna taktika, ali je u decembru 2013. godine Amerika proglasila „pobjedu“ i, u okviru nove politike detanta prema toj zemlji, odmrzla milijarde iranskih dolara.
Kasniji razvoj događaja je pokazao da je za Ameriku to bila tek praktična vježba za finansijski napad na Rusiju, prozirno pravdan „aneksijom“ Krima. Udar je bio silovit i ostvaren je preko ograničenja ruskom bankarskom sektoru i preko berze. Ali da Rusija nije Iran počinjalo je da biva jasno i najtvrdokornijim jastrebovima američke kaznene politike prema svima.
Uprkos ratnoj retorici, Amerika u ovom ratu nije upotrijebila najteže finansijsko oružje. Ona nije izbacila ruske banke iz međunarodnog sistema plaćanja, nije zamrzla njihova sredstva i nije spriječila unutrašnja plaćanja „Viza“ i „masterkard“ kreditnim karticama.
Zašto?
Valjda što bi na tako drastičan napad odgovor morao biti sličan. Rusija bi mogla pristupiti rasprodaji američkih državnih zapisa po cijenama koje bi, ako ne odmah uništile, a ono dobro uzdrmale američke javne finansije. Drugo, mogla bi konfiskovati imovinu i uloge stranih korporacija na svojoj teritoriji, od čega bi imala dobit od više stotina milijardi dolara.
Nakon gotovo tri godine žestokih sukoba iza scene (početkom 2015. godine) svijet se budio u novoj realnosti. U pružanju pomoći posustalim ekonomijama, Kina je postala efikasnija od MMF-a. Realizacijom rusko-kineskog sporazuma vrijednog 150 milijardi dolara o međusobnoj trgovini u nacionalnim valutama, Kina je pomogla u rješavanju problema likvidnosti ruske nacionalne valute, ali i dodatno potisnula dolar iz globalnih, a posebno međusobnih transakcija.
Krajem decembra 2014. godine učinjen je ogroman iskorak u odnosu na prethodni, čisto teoretski sporazum, o slobodnoj razmjeni njihove dvije valute. Kod ovakvih međudržavnih sporazuma, put od dobre volje do realizacije izrazito je težak, posut tehničkim i ostalim ograničenjima, čije savladavanje zahtijeva ogromne resurse, znanje i vrijeme.
Akteri ovakvih sporazuma nisu samo vlade, već prevashodno banke i korporacije iz obje zemlje, sa svojim motivima i profitnim interesima koje treba ugraditi u duh dogovora, odnosno motivisati ih da djeluju u ostvarenju njegovih odredbi.
Svjetski finansijski sistem je povezana i interaktivna mreža u čijoj osnovi se (i dalje) nalazi američki dolar. On je jedinica mjere na koju svaki bankarski softver ima referencu. Stoga nije nimalo jednostavno ostati u sistemu, što je nužnost, ali i prilagoditi ga svojim interesima, što je imperativ.
Samovolja i isključivost američke vlade proizvodi za nju potpuno neželjeni efekat. Umjesto da jača dolar, ona prosto prisiljava druge države da ga se što prije otarase.
