Revizija predstavlja postupak ispitivanja istinitosti, vjerodostojnosti određenih pojava i procesa. Uobičajeno se ispoljava u odnosu na ispitivanje zakonitosti i tačnosti finansijskih izvještaja. Pokušaji da se ona primjeni na istorijske događaje nisu bili rijetki, ali su se uvijek pokazali kao bezuspješni.
Veličinu pobjede u Prvom svjetskom ratu je uvredljivo umanjivati. Svaki normalan čovjek bi morao zastati i mislima odati počast svim žrtvama te surove ljudske klanice koja je odnijela bezmalo pedeset miliona života i označila prekretnicu u civilizacijskom razvoju.
Srbi i Austrijanci, Francuzi i Njemci, Rusi, Turci, Englezi… zaustavljeni su u životu, nezavisno da li su bili na pobjedničkoj ili na strani poraženih. Srušena su četiri velika carstva, ali je cijena njihovog pada bila tolika da se tadašnji svijet zarekao da se takvo nešto nikad više ne ponovi. Ponovilo se, nažalost, već nakon dvije decenije i to u još strašnijem obliku.
Obilježavajući vijek od tadašnjih događaja, imali smo priliku da se podsjetimo kako je ondašnja Srbija, umorna od dva balkanska rata, bila spremna na sve ustupke kako bi izbjegla rat sa Austrougarskom i, faktički, ispunila sve nemoguće uslove iz ultimatuma. Ali taj je papir (baš kao i onaj kasniji iz Rambujea povodom Kosova i Metohije) bio napisan da zahtjevi koje je sadržao ne bi mogli biti u cjelosti prihvaćeni.
Nakon ratne golgote koja je trajala četiri godine i nezabilježenog stradanja srpskog naroda, Srbija se pobjedonosno vratila na svoje ognjište i donijela slobodu Crnoj Gori i svim slavenskim narodima koji su vjekovima stenjali pod austrougarskom čizmom.
To je bila i najsjajnija potvrda bratske veze Crnogoraca (tada je crnogorstvo bilo uža odrednica u odnosu na pripadnost srpskom nacionalnom korpusu), sa Srbijom kao državnom maticom. Govorilo se: „Da nije bilo Božića na Mojkovcu, ne bilo ni Vaskrsa na Kajmakčalanu“.
Tako je bilo, tako je pisalo i to se znalo prethodnih stotinu godina.
A onda su Emanuel Makron (koji stalno zaboravlja da je izabran za predsjednika Francuske samo da to ne bi postala Marin le Pen), Milo Đukanović i Hašim Tači predvodili proces drugačijeg tumačenja istorije. Otvorili su proces revizije, dajući sopstvene ocjene tačnosti dotadašnjeg nespornog narativa o uzrocima i posljedicama tog rata.
Ali istorija nije završni račun nekog preduzeća. Ona se desila i ne može biti promijenjena. Mudri Crnogorci su govorili: „Učinjenom poslu mane nema“.
Da li je Kraljevina SHS (kasnija Jugoslavija) bila greška i zašto su Srbi prihvatili Hrvate i Slovence u zajedničku državu? To nije pitanje od čijeg bismo odgovora danas imali jasnije putokaze. Naši umni i slavni preci su uradili tako, jer druge mogućnosti nije bilo. Vojska koja je učestvovala u nezadrživom jurišu slobode svuda je bila primana kao oslobodilačka i svi su joj se nudili. Srbija je, širinom svoje duše, bila otvorena za sve (kako su sami sebe predstavljali) bratske joj narode.
Istorijski tokovi su nepredvidivi i ne zavise samo od volje pojedinih grupa ljudi. Oni se steknu u zakonitosti od kojih onda počinje nova istorija.
Upravo zbog toga moramo da izučavamo istoriju iako je nikako ne možemo promijeniti. Cilj istoričara nije, kako korisno objašnjava izraelski istoričar Juval Noa Harari („Homo Deus“), da na osnovu istorije predviđaju budućnost, već da osvijetle sve okolnosti koje su dovele do toga da odluke iz prošlosti budu upravo takve, a ne onakve.
Proučavanje istorije neće nam reći šta treba da odaberemo u našoj stvarnosti, ali će nam barem pružiti više mogućnosti. Ili, dodali bismo, istorija će nam kazati koje mogućnosti jesu, a koje nisu realne u datim geopolitičkim prilikama.
Iskrivljavanje (revizija) istorije isključivo ima za cilj dnevno političke prilike i kratkog je daha, budući da se ne može osloniti ni na jednu provjerljivu činjenicu.
Ogromna većina Srba i Crnogoraca osjeća tugu zbog sudbine koja je zadesila naše pretke, ali i neizmjeran ponos zbog njihovih djela. Zahvalni smo im na žrtvama koje su podnijeli za našu budućnost. Odnosno na prilici da se poput njih, ali u znatno lakšim okolnostima, i sami izborimo za svoju državu i za svoje parče slobode.
To je glavni tok našeg istorijskog postojanja. U njega se, prije ili kasnije, ulivaju i svi revizionistički brzaci.
Ili se uliju ili nestanu.
