Kako je bivši saradnik KGB-a zavoleo srpsku književnost: Za sve su krive dve devojke

© Sputnik / Aleksandar MilačićVasilij Sokolov
Vasilij Sokolov - Sputnik Srbija
Pratite nas
Vasilije Sokolov, književni prevodilac i publicista iz Sankt Peterburga, zaslužan je za desetine prevoda dela klasičnih i savremenih srpskih pisaca na ruski jezik. Nedavno je boravio u Beogradu, gde mu je uručena tradicionalna nagrada Srpskog PEN centra za doprinos promociji srpske kulture u inostranstvu.
Rat - Sputnik Srbija
Aleksandar Tkačenko: Dok god me zastrašuju apokalipsom, znam da nije kraj sveta

Profesionalni put ovog čoveka bio je „filmski“. Tokom studija je radio kao turistički vodič, a po sticanju zvanja filologa, dospeo je u rusku kontraobaveštajnu službu u Pragu. Kasnije je radio kao glavni cenzor u administraciji Sankt Peterburga, da bi potom, kao „ozloglašeni“ liberal, dospeo u tim nove peterburške vlade Anatolija Sobčaka.

Tokom svih tih decenija, nije prestajao da voli srpsku književnost i da je otkriva ruskim čitaocima. Zahvaljujući Vasiliju Sokolovu Rusi mogu da čitaju dela Moma Kapora, Bore Ćosića, Davida Albaharija, Vladimira Pištala, Matije Bećkovića i drugih srpskih pisaca na svom maternjem jeziku.

Neočekivana ljubav

A kako je uopšte odlučio da se posveti srpskom jeziku i književnosti, šta ga je privuklo? Vasilije Sokolov nam odgovora da su za tu odluku presudne bile — dve devojke!

„Spremao sam se 1964. godine da upišem Filološki fakultet u Lenjingradu, kako se tada zvao. Hteo sam da se bavim klasičnom filologijom, ali su u komisiji za prijem dokumenata za upis sedele dve studentkinje. Pitale su me šta ću s latinskim i starogrčkim jezikom i predložile mi da se upišem na Katedru za slovensku filologiju, na kojoj su i one bile. Bilo je slobodnih mesta na odsecima za poljsku i jugoslovensku filologiju. O Poljskoj sam, naravno, znao mnogo, a o Jugoslaviji prilično malo. Odlučio sam da odem na srpsko-hrvatsko odeljenje“, priča Sokolov.

Tokom studija je radio kao omladinski turistički vodič, što mu je omogućilo da usavršava srpski jezik. Taj posao je bio i prilika da upozna Beograd, u koji je prvi put doputovao 1967. godine s grupom sovjetskih studenata. Stanovali su na Voždovcu. Boravak u srpskoj prestonici trajao je mesec dana i bio sasvim dovoljan da naš sagovornik poželi da se bavi prevođenjem srpske literature.

© Sputnik / Aleksandar MilačićUručenje tradicionalne nagrade Srpskog PEN centra za doprinos promociji srpske kulture u inostranstvu Vasiliju Sokolovu
Uručenje tradicionalne nagrade Srpskog PEN centra za doprinos promociji srpske kulture u inostranstvu Vasiliju Sokolovu - Sputnik Srbija
Uručenje tradicionalne nagrade Srpskog PEN centra za doprinos promociji srpske kulture u inostranstvu Vasiliju Sokolovu

Put do uglednog književnog prevodioca, međutim, nije bio lak. Još tokom prvih godina studija dobio je zadatak da na ruski jezik prevede roman „Kiklop“ Ranka Marinkovića. U to vreme je još bio nesiguran u svoje poznavanje srpskog jezika i kulture, više stotina stranica romana ga je uplašilo i pomislio je da to, ipak, nije posao za njega.

Vladimir Medinski - Sputnik Srbija
EKSKLUZIVNO Medinski: Pokušavaju Crvenu armiju da pretvore u gomilu pomahnitalih ludaka

Fakultetsku diplomu je stekao zahvaljujući radu posvećenom „Romanu o Londonu“ Miloša Crnjanskog. To ga, međutim, nije odvelo u književne vode, nego u — kontraobaveštajnu službu. I to u Pragu.

„Drugi jezik tokom studija mi je bio češki. U Sovjetskom Savezu mladi ljudi su nakon diplomiranja morali da rade ono što im se ponudi. Ja sam dobio priliku da radim kao prevodilac u Češkoj, u sovjetskoj vojnoj kontraobaveštajnoj službi. Proveo sam na tom poslu pet godina. Tada sam već bio oženjen, morao sam od nečega da živim. To mi je bilo ogromno iskustvo. Sovjetsku armiju sam upoznao iznutra, do dlake“, priča Vasilije Sokolov. 

Nevolje sa cenzurom

Po isteku radnog ugovora vratio se u Sovjetski Savez. Tragajući za novim poslom, jednog dana je pročitao oglas iz Sekretarijata za čuvanje državnih tajni u medijima. Prijavio se za posao i, kao bivši civilni službenik u KGB-u, dobio ga odmah. Tako je postao cenzor. Prvo je bio odgovoran za naučnu i tehničku literaturu, a potom su mu poverili da cenzuriše lepu književnost, film, televiziju i časopise.

„Imali smo veliku knjigu s uputstvima o tome šta je dozvoljeno, a šta nije. Recimo, tenkovske divizije su u nekom književnom tekstu mogle da se spominju samo u dva do četiri grada, nikako više od toga. Jednom prilikom mi je šef za jedan roman rekao: ’Ovo ne možemo da pustimo‘. U romanu je bila rečenica koja opisuje kako neki vojnik, koji ima najniži podoficirski čin, stoji na obali Tihog okeana, zagledan u daljinu. Šef je tražio da se to izbaci, jer ne sme da se spominje da na Kamčatki postoji tenkovska brigada, puk ili divizija. A ja sam ga onda pitao: ’A šta ako je vojnik došao tu na odmor? Nigde ne piše zašto je tamo, možda je demobilisan‘. Šef je popustio, ali je rekao da rečenica ostaje na moju odgovornost“, kaže Sokolov.

Zbog blagog stava prema materijalu koji treba cenzurisati, proglasili su ga liberalom. Uglavnom je, kako kaže, imao razumevanje pretpostavljenih, ali su mu problem pravili partijski organi.

„O svemu što se ticalo ideologije odlučivao je vrhovni partijski organ. Zbog toga sam važio za liberala, iako nisam bio liberal nego samo normalan čovek“, priča naš sagovornik.

Cenzura je, smatra Sokolov, opravdana i korisna kada je reč o tehničkim pitanjima, jer državne tajne moraju da se štite. Kada je o ideološkoj cenzuri reč, Sokolov ističe da je ona potpuno bez smisla i da jedino što može da izazove jeste otpor građana.

Srbija i Rusija - Sputnik Srbija
Evgenije Matonjin: Čini mi se da je ruski patriotizam u Srbiji jači nego i u samoj Rusiji

Na osnovu podataka koje su morali da cenzurišu, zaposleni u Sekretarijatu su često pre svih znali da će se nešto dogoditi. „Kada je, recimo, stiglo naređenje od partijskih komiteta da ne sme da se objavljuje u štampi da službeni psi jedu meso, znali smo da će uskoro biti nestašica mesa u prodavnicama. Mnogo je takvih primera bilo“, priča Sokolov.

U društvu Sobčaka i Putina

Nakon odlaska iz Sekretarijata za čuvanje državnih tajni u medijima, sarađivao je s brojnim časopisima, vodio izdavačku kuću „Lenjizdat“, a potom je postao predsednik Komiteta za štampu pri demokratskoj vladi Anatolija Sobčaka, „kao ’čuveni demokrata‘ koji je (mesec dana) bio u Americi“, priča Sokolov uz smeh.

Ubrzo posle toga prebačen je na dužnost direktora Sajma knjiga u Sankt Peterburgu.

„To je bio vrlo interesantan posao, mada tada nisam imao vremena za prevođenje i književnost. Moj šef je u to vreme faktički bio Vladimir Putin, koji je bio šef Komiteta za međunarodnu saradnju, iako ne mogu da kažem da je to bila prava saradnja. Video sam ga dva-tri puta, postavio mu neka pitanja i to je sve“, navodi Sokolov.

Na pitanje kakav je utisak aktuelni ruski predsednik ostavio na njega u to vreme, Sokolov odgovara: „Promenio se mnogo, govorim o spoljnom izgledu. Tada je bio neupadljiv, a sada je postao pravi muškarac“.

 

Češki mentalitet u kutiji šibica

U novom milenijumu Sokolov se konačno potpuno posvetio književnom prevođenju. Kaže da nikada nije želeo da prevodi sa češkog jezika, jer Česi, za razliku od Srba, imaju mentalitet koji je potpuno stran Rusima. Tu razliku objašnjava jednom anegdotom iz mladosti:

DNK, ilustracija - Sputnik Srbija
Kako dobri ljudi postaju fašisti

„Neke ′75. ili ’76. godine išao sam Pragom. Bila je nedelja, sve je bilo zatvoreno. Tada sam pušio, izvadio sam cigarete, ali nisam imao šibice. Vidim, ide prema meni Čeh i puši. Ja ga pitam na dobrom češkom jeziku da li može da mi da šibicu da pripalim cigaretu. On mi kaže: Kako da ne. Dao mi je da zapalim cigaretu, vratio šibicu u kutijicu i rekao mi: Znate šta, mladiću, u vašim godinama morate da imate svoje šibice. To vam je češki mentalitet”.

Jedan od omiljenih srpskih pisaca Vasilija Sokolova bio je Momo Kapor, s kojim je imao zadovoljstvo da se upozna i lično. Ruski čitaoci, kako kaže, odlično reaguju na Kaporova dela. Najpopularnija je bila njegova „Sarajevska trilogija”, kao i „Zelena čoja Montenegra“.

Sada, kako kaže, namerava da se posveti prevođenju dela Borislava Pekića, koji je nepravedno izostavljen na ruskom izdavačkom tržištu. Već je pročitao njegovu priču „Čovek koji je jeo smrt“, a veruje da će ruskim čitaocima, s obzirom na aktuelne odnose Moskve i Londona, posebno biti zanimljiva Pekićeva „Sentimentalna istorija britanskog carstva“. 

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala