Kako dobri ljudi postaju fašisti

© PixabayDNK, ilustracija
DNK, ilustracija - Sputnik Srbija
Pratite nas
Moramo biti pametniji od onih koji žele da manipulišu nama, da naučimo da budemo građani u novom „onlajn“ svetu. Ako želimo da budemo iskreni, dobri ljudi, moramo biti iskreni i u virtuelnom svetu, jer je taj „onlajn“ svet postao naša stvarnost, poručuje u razgovoru za Sputnjik portugalski pisac Valter Ugo Mai.

„Neznanje nas drži u pokornosti, a ta pokornost potiče iz neznanja, i to je najlakši put do sreće. Po tom receptu je diktatura funkcionisala“, kaže glavni junak romana „Mašina za pravljenje Španaca“ Valtera Ugoa Maija, jednog od gostiju 63. Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu.

Osamdesetčetvorogodišnji Portugalac Antonio Žorž da Silva, nakon bolnog saznanja da je njegova voljena žena Laura preminula završava u staračkom domu, s osećajem da je tu doveden da bi i on umro. Tuga, bol i osećaj napuštenosti navode ga na razmišljanje o smrti i starosti, ali i o sudbini njegovih sunarodnika, koji su prošli trnovitim putem od diktature do demokratije.

S autorom romana, ovenčanog književnom nagradom „Žoze Saramago“, razgovarali smo o snazi ljubavi, teretu starosti i sukobu generacija, sagledanom kroz prizmu istorije njegove zemlje i izazova s kojima se Portugalija suočava danas.

© Sputnik / Valentina BulatovićPortugalski pisac Valter Ugo Mai na 63. Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu
Portugalski pisac Valter Ugo Mai na 63. Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu - Sputnik Srbija
Portugalski pisac Valter Ugo Mai na 63. Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu

Početak ove knjige je veoma dirljiv, s obzirom na dubinu i saosećanje s kojima ste opisali bol jednog starog čoveka suočenog s gubitkom bliske osobe i ravnodušnost okoline prema njegovoj patnji. Vi ste još daleko od starosti, nemate njegovo iskustvo, ali pišete o mukama starih ljudi kao da ste ih sami iskusili. Otkud dolazi to razumevanje neproživljenog? 

— Zaista verujem da smo mi univerzalna bića i da smo sposobni da se identifikujemo s drugima. Iako ne mogu da odgovorim na pitanja čoveka od 84 godine, znam da su ona duboko u meni i da se u meni krije odgovor. Svako pitanje koje ima veze sa čovečanstvom i čovekom tiče se svih nas, tako da je ovaj roman meditacija o meni samom. Unutar mene je takođe čovek od 84 godine koji — čeka.

Sve ono što se dešava glavnom junaku podstiče ga na šire razmišljanje o onome što se dešava u njegovoj zemlji. Da li je i to vaša meditacija, da li kroz lik Antonija Žorža da Silve iznosite svoja razmišljanja o savremenoj Portugaliji i svetu?

— Njegove ideje nisu moje, to su prosečne ideje čoveka tih godina u Portugaliji. Imao sam, međutim, potrebu da stvorim blagu, ali jasnu kritiku savremene istorije u Portugaliji. Mi smo imali burnu istoriju, fašistički režim i diktaturu zamenila je demokratija. To je fundamentalno za razumevanje činjenice da pričamo o istim ljudima, istim ličnostima koje su jednog dana bile fašisti, a sledećeg su postale demokrate. Morao sam da razumem šta se dogodilo običnim, dobrim ljudima, kako su izmanipulisani da postanu fašisti i šta ih je potom navelo da postanu demokrate.

Da li to znači da u Portugaliji, kao i ovde, postoji politički jaz između generacija?

— Da, jedan od glavnih problema u Portugaliji danas je to što smo kreirali generacije bez političke svesti. Mladi ljudi ne shvataju značaj politike, društvenih ideja. Celo društvo je u opasnosti. Pod rizikom smo da mnogo toga izgubimo, jer mladi ljudi verovatno ni ne znaju šta je dobro, čak i za njih same. Odlučuju emocionalno, a ne racionalno. Mislim da moramo da vratimo prestiž politici, jer u ovim danima, kada vladaju društveni mediji, potpuno smo uništili značaj politike. Preživećemo jedino ako se vratimo političkom dijalogu, u kojem su svi svesni i zreli, lucidni. Politika je poziv na razgovor.

Zapad nam je doveo medije pred infarkt

Stari ljudi imaju iskustvo koje mlađi ljudi nemaju, a upravo su oni odbačeni, kao što vidimo i na početku priče. To je jedan paradoks, a drugi je vezan za informaciono društvo, odnosno bombardovanje informacijama. Kako u takvim okolnostima doći do osvešćenja?

— Moramo da budemo pametniji od ljudi koji žele da manipulišu nama. Nemojte deliti informacije na nalozima na Fejsbuku ili Instagramu pre nego što se uverite da su istinite. Sačekajte tri dana dok nešto ne objavite, nemojte deliti ono s čim se ne slažete, jer ako to podelite, delite reči neprijatelja. Tako se širi lanac mržnje, jer kada kažete nešto o mržnji, vi je promovišete. Moramo da naučimo kako da budemo građani u tom novom svetu u kojem je sve što radimo „onlajn“, zapravo, stvarnost, nova stvarnost. Moramo da dostignemo tačku u kojoj smo mi kao građani dobri ljudi. Ako želimo da budemo iskreni, moramo biti iskreni i u virtuelnom svetu. Ne možete biti jedno u stvarnom životu, a nešto drugo, groteskno, u virtuelnom.

Roman ima vrlo zanimljiv naslov „Mašina za pravljenje Španaca. Zašto su Portugalci napuštali svoju zemlju i odlazili u Španiju?

— Portugalija je zemlja koja ima tradiciju slanja svojih građana u inostranstvo. Uvek smo bili putničke duše. Portugalac nije kompletan dok ne iskusi život izvan svoje zemlje. Naslov je provokativan, jer sam hteo da naglasim našu slavnu, ali tragičnu žeđ za izlaskom napolje. To je stanje u kom čovek nekada želi da otkrije svet, a nekada želi da pobegne iz svoje zemlje. U vreme diktature, svi su želeli da pobegnu. U Portugaliji živi oko deset miliona Portugalaca, a izvan zemlje oko šest i po miliona. To je previše ljudi. Sada je kriza, svi odjednom ponovo žele da odu nekuda, da nađu posao, da zarade novac. Ali to nisu samo egzistencijalni problemi. Mi smo krajnja zemlja u Evropi, nikoga nema iza nas, tu nam je jedino Španija, i nekako se osećamo usamljeno, niko ne dolazi kod nas, i niko ne mari za nas. Zato imamo potrebu da odemo napolje, jer smo usamljeni. Ali isto tako smo u konstantnoj klimi krize.

Vaš glavni junak u jednom trenutku razgovara sa svojim prezimenjakom Silvom, koji za sebe kaže da je Evropejac. Kakvo je vaše iskustvo u Evropi, kako se osećate u njoj, da li se osećate kao da joj pripadate?

— Nekako smo uvek imali osećaj da ne pripadamo Evropi, jer smo na kraju svega, na periferiji. Mi gledamo u Evropu i osećamo se kao da smo izvan nje. Ulazak u Evropsku uniju nam je doneo očekivanje da ćemo konačno postati Evropljani. Nekako su stvari postale uravnoteženije, ali i dalje smo isti kao i pre, egzotična zemlja unutar Evrope, neka vrsta Afrike u Evropi.

Ruski pisac Aleksej Varlamov - Sputnik Srbija
„Rusija mora da napusti svet!“ Kako je roman prorekao vreme u kome živimo (video)

Ako se vratimo na priču o starosti, o starijoj generaciji Portugalaca i njenom sudaru s novim vremenom, kako treba da razumemo poruku vaše knjige, u čemu savremeni Portugalci pronalaze svoj identitet?

— Portugalski identitet je veoma, veoma star. Dakle, kao što su stariji ljudi skloni da zaboravljaju stvari, tako i mi, kao stara nacija, imamo neku vrstu amnezije, kao da zaboravljamo događaje iz istorije i svoj nacionalni identitet. Naš najveći nedostatak je to što smo stari zato što zaboravljamo, a ne zato što mnogo znamo. To je mana dugotrajnog identiteta. Sve se uzima zdravo za gotovo. Izazov za savremenu Portugaliju jeste sposobnost da ponovo osmisli sopstveni identitet, da istražuje svoju istoriju, kako bi prihvatila nove ideje i novi način života.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala