Siromaštvo je sve teže i pogađa sve veći broj ljudi. Ono se vidi na svakom koraku, osim u državnim statistikama. Preciznije, ono se ne pokazuje ni u njima, budući da nema zvaničnih podataka o broju apsolutno i relativno siromašnih građana. Sporna je, kažu, metodologija, koja polazi od donjeg minimuma novčanih sredstava potrebnih pojedincu da obnovi svoju radnu sposobnost za jedan dan.
U Crnoj Gori je Republički zavod za statistiku izračunao da je u pitanju iznos od dva evra dnevno. Čak su se i potrudili da objasne takvu računicu, ali sudeći po komentarima razjarene javnosti, bolje je bilo da to nisu ni pokušavali. Elem, u Crnoj Gori postoji siromaštvo, ali koliki je broj ljudi u njemu zarobljen, ne zna se, iako se naslućuje.
U Srbiji takođe nema precizne evidencije. Najpovoljnije prognoze govore da oko pola miliona ljudi nema sredstava ni da se elementarno prehrani. Činjenica je da oko trista hiljada ljudi dnevno koristi obroke iz 77 aktivnih narodnih kuhinja i da je mnogima to jedini dnevni obrok.
Ujedinjene nacije su 17. oktobar proglasile danom borbe protiv siromaštva. Istina, dodale su odrednicu — i za socijalnu inkluziju. Onaj ko razumije o čemu se tu radi, ima dodatni razlog za optimizam. To je i poziv nacionalnim vladama da se problem siromaštva, koje je ponižavajuće ne samo za one koje pogađa već i za sav ostali pristojan svijet, javno razmotri i usmjere napori u cilju poboljšanja stanja.
U prilozima koji su pratili ovaj značajni dan, lokalni mediji su dali prostora vladinim činovnicima i aktivistima humanitarnih organizacija koji se svakodnevno bore protiv najgoreg vida siromaštva — nasušne gladi, golotinje i bosotinje, nemanja struje ni ogrijeva…
Ovi plemeniti ljudi, bilo da su iz humanitarnih organizacija, nevladinog sektora, crkvenih zajednica ili tek ljudi dobre volje i velikog srca, prosto su otimali medijski prostor u nastojanju da ukažu na ozbiljnost nevolje koja je zatekla ogroman broj naših sugrađana. Sa emocijama koje nije bilo moguće sakriti oni mole i preklinju da se više, brže i potpunije pomogne sve brojnijoj armiji siromašnih. Mnogi od njih zahtijevaju da se mijenja sistem koji proizvodi tolike socijalne anomalije.
Ne, ne, sistem je dobar i samo treba strpljenja i „koordinirane akcije nadležnih ministarstava“, izjavljivali su predstavnici naših vlada. Oni su se prikazali kao uhranjeni i pristojno odjeveni državni činovnici kojima ne priliče slične emocije, već njeguju pomalo umoran izraz pri prikrivanju dosade što moraju svake godine na ovaj dan da se bakću istom temom.
Vlade imaju strategije za borbu protiv siromaštva, saopštili su nestrpljivoj publici. Vlade imaju viziju koja je mnogo obuhvatnija od narodnih kuhinja i akcija pomoći ugroženim porodicama. Strategija borbe protiv siromaštva je ključni vladin dokument za akciju na ovom polju. Dobro, u Srbiji je prethodnoj strategiji istekla važnost (nova još nije utvrđena), dok je crnogorski primjerak dobrano zahvatila paučina. Iz takvih strategija, izvode se konkretni godišnji zadaci (sic!) i formiraju timovi na određenim projektima. Njihov cilj je, kako kažu članovi tih kvazidržavnih družina, da se sa siromaštvom bore u razgovoru sa siromašnima, edukujući ih kako da sami promijene svoje živote.
Osnovu takvih borbenih strategija predstavlja uvjerenje da treba otvoriti domaće tržište, privući strane investicije, učiniti lokalnu radnu snagu konkurentnijom od drugih i time povećati zaposlenost koja je, konačno, jedino rješenje u borbi protiv siromaštva.
Da bi naši radnici bili konkurentni, treba da im se smanje radna i socijalna prava, uključujući i plate, a povećaju radne obaveze i pooštre uslovi za dobijanje bilo kog vida socijalne pomoći. Potreban je, dakle, snažan privredni rast. Onaj isti ekonomski fenomen koji je, svuda i bez izuzetka u svijetu, upravo i doveo do globalne eksplozije siromaštva.
Tako se, bez obzira na moguće plemenite namjere naših vlada, problem siromaštva namjerava riješiti na način da će ono postajati sve veće i veće. Dok ne dostignemo „svijetle primjere“ položaja radnika u Italiji ili Grčkoj, članicama EU — cilju kojem toliko težimo.
Porast siromaštva sve većeg broja ljudi u svijetu je ekonomski zakonita posljedica liberalnog kapitalizma. Čovjek je sveden na proizvodni trošak, a ekonomska logika nalaže smanjenje svih vrsta troškova. U procesu proizvodnje i trgovine on može biti lako zamijenjen, stoga će i sve manje biti plaćen. U ovom konceptu, čovjek je jedino interesantan kao kupac i kao glasač na političkim izborima. To, donekle, balansira njegovu inače beznadežno umanjenu cijenu u ekonomskom sistemu koji je moderni kapitalizam izrodio.
A velika je iluzija, u koju previše ljudi i predugo vjeruje, da ovaj sistem nema alternativu. Galopirajuće siromaštvo i gubitak svake nade u bolje sutra koji zahvataju milione ljudi na ovoj planeti, neumitno vode ka njoj. Ko ne vjeruje, neka pogleda istoriju ljudskog roda.
