Autor priče „Ratne igre“ Vladimir Kecmanović, po mišljenju žirija za dodelu Andrićeve nagrade koja mu je svečano uručena protekle sedmice, jedan je od najistaknutijih i najprepoznatljivijih proznih pisaca poslednje decenije. Ovaj moderni realista uspeva da, u svom „iskošenom pogledu na nesaglasnosti, nerazumevanja i sukobe među balkanskim identitetima“, snagom svog talenta, u jednom banalnom i beznačajnom događaju sagleda „duboku i ponornu sliku današnjeg sveta, banalnu i zastrašujuću u isti mah“.
A ta Kecmanovićeva slika, nazvana „Ratne igre“ odigrava se na zamišljenom vojnom poligonu na kome se uspešni poslovni predstavnici nove klase iz Beograda, Zagreba, Tuzle — raspoređeni u timove Engleza, Amerikanaca, Rusa — igraju rata, ne mareći za tek završene sukobe i ratne traume.
Da bi se ovim „ratnicima“ obezbedio privid ozbiljnosti, za potrebe strasnog vojevanja, pored municije, obezbeđen je i vojni instruktor, bivši potpukovnik Vojske Jugoslavije u penziji Slobodan…
Sve što sledi slika je sveta u kome je ukinuta razlika između uzvišenosti i banalnosti, istine i postistine, verodostojnosti i privida, igre i tragike, dostojanstva i degradacije…
Sa nagrađenim piscem razgovarali smo neposredno posle svečanog uručenja nagrade u Andrićevoj zadužbini, u trenucima kada je dejstvo njegovih reči zahvalnosti i dalje bilo snažno. Jer, Vladimir Kecmanović se u svom govoru „osvrnuo“ na kolonizaciju u kojoj si, bez obzira na to što radiš, unapred diskvalifikovan.
„Jedna od dugoročno najtežih posledica kolonizacije jeste gubitak svesti o značaju sopstvene, pa samim tim i bilo koje druge kulture“, istakao je laureat.
A kakav je i koliki značaj te „sopstvene kulture“, može se iščitati i iz spiska dosadašnjih dobitnika ovog književnog priznanja, spiska na kome se, od pre nekoliko dana, nalazi i Kecmanovićevo ime.
Pitamo ga, koliko ga taj spisak obavezuje, možda plaši?
„To me, naravno, raduje i čini mi čast“, kaže Vladimir. „Nisam baš mnogo odgovoran čovek da bih osećao obavezu. Mislim da mi je nagrada dodeljena za ovo što sam radio dosad. A za posle, videćemo“.
Ovo je treća nagrada sa Andrićevim imenom koju dobijate. Kakav je vaš književni odnos prema ovom piscu?
— Pre nego što sam počeo da pišem, pročitao sam celog Andrića, kao što su i ostali ljudi iz moje generacije. Iskreno, nisam ga imao kao svestan uzor, sve do romana „Top je bio vreo“. Na osnovu kritika i reakcija ljudi počela je da se pojavljuje ta hipoteza o vezi sa Andrićem i onda sam shvatio, iako nisam bio svestan, da mi je pri pisanju on bio oslonac. Zahvaljujući tome je „Top“ mogao da bude takav kakav jeste, sažet i stilski potpuno drugačiji od Andrića. Kada sam toga postao svestan, onda sam pokušao da se odužim sa dva romana. Jedan je „Osama“, koji predstavlja svojevrsnu polemiku sa Andrićevom „Prokletom avlijom“ i „Kainov ožiljak“, koji sam pisao s Dejanom Stojiljkovićem, a koji obrađuje direktno Andrića. Andrić je u njemu glavni lik, a roman obrađuje njegov boravak u Berlinu kao diplomatskog predstavnika između 1939. i 1941. godine. To je moj odnos prema Andriću. A da budem bolji od njega, tu ambiciju nemam.
Bosna i rat često su prisutni u vašem pisanju. Koliko možete da iskoračite iz toga, budući da je i vaša biografija direktno vezana za tu priču?
— Ono što sam pisao pre „Topa“ nije bilo direktno vezano za Bosnu, roman „Sibir“ s Bosnom takođe nema najmanje veze. U zbirci „Kao u sobi sa ogledalima“, iz koje je i nagrađena priča „Ratne igre“, više od pola priča nije vezano za Bosnu. Međutim, izgleda da mi to kad je Bosna u pitanju najbolje ide. Sada pišem roman koji isto tako nema direktne veze s Bosnom, pre sa Srbijom, pre sa Hrvatskom, nego sa Bosnom.
Da li su ove ratne igre, koje su se našle u naslovu nagrađene priče, u stvari slika stanja u kome se uporno nalazimo?
— Pisac dok piše nema to baš potpuno osvešćeno. To je, zapravo, priča o sudaru svetskog trenda koji je idiotski i naše lokalne tragedije i idiotizma, takođe. Kad se to iskombinuje, dobije se nešto izrazito groteskno, što je za književnost jako dobro, a za život baš i ne.
Koliko se svest o kolonijalizmu o kome ste govorili može otkloniti pri stvaranju ili se upravo i stvara iz tog osećanja da smo potopljeni u novi kolonijalizam?
— Mi smo utopljeni, pa smo utopljeni. Pitanje je samo kako se prema tome kao stvaralac odnositi. Ako imaš svest o tome i pišeš u skladu s njom, onda za tebe ima nade. Ako zabijaš glavu u pesak i praviš se da ne vidiš kako jeste, onda pišeš ispraznu književnost koja nema gotovo nikakvog smisla.
Kao čitalac, šta mislite čega je više u savremenoj srpskoj književnosti, te „nojevske“ ili osvešćene literature?
— Prilična je konfuzija, tako da ne bih mogao da kažem čega je više. U svakom slučaju, jedan duži period je „nojevska“ bila favorizovana, što je loše za ovu drugu, loše je i za književnost, a nije dobro ni za tu „nojevsku“, jer nešto što ne valja ne može favorizovanjem da zaživi. Može samo da jedno vreme figurira i da nestane.
Šta je siže sledećeg romana?
— Ono na čemu duže radim i što mi je prozna preokupacija je roman o Titu.
Broz viđen očima pisca koji je došao u postbrozovsko kolonijalno doba ili je to kritika Brozovog zlatnog doba?
— I jedno i drugo. Taj Broz neće biti baš sladak, ali će biti simpatičniji nego da pišem o njemu neki esej. Biće to Broz sa ljudskim licem. Socijalizam s ljudskim licem.