Srazmjerno uticaju Crne Gore, to je činjeno kroz više modaliteta, počev od toga da je Podgorica predsjedavala ovogodišnjom Američko-jadranskom poveljom (A5), formatom pod pokroviteljstvom Vašingtona kreiranim kako bi se ubrzalo usisavanje svih država Zapadnog Balkana u NATO. Usledio je domaći zadatak, da Crna Gora bude naruku Skoplju u svim detaljima koji mogu pripomoći tom zadatku, i u finalu neobično snažno javno zalaganje za usvajanje Prespanskog sporazuma (Zaev—Cipras) kojim bi se Makedonija zarad svijetle evroatlantske perspektive odrekla sopstvenog imena.
Ne slučajno, prva čestitka za sporazum Zaevu je sa Zapadnog Balkana stigla upravo iz Podgorice. Ugledajući se na zapadne zvaničnike i centre moći, crnogorska Vlada takođe nije primijetila da je referendum u Makedoniji propao:
„Pozdravljamo činjenicu da je na konsultativnom referendumu većina izašlih glasala ’za‘. Vjerujemo da će Sobranje iskoristiti istorijsku šansu za odlučan napredak ka budućnosti“, objavila je Vlada Crne Gore na svom nalogu na Tviteru.
O činjenici da Vlada u Podgorici referendum u Makedoniji smatra „konsultativnim“, iako makedonski Ustav ne poznaje takvu odredbu, kao i poziv da se sada u parlamentu po ugledu na crnogorski scenario nasilnog pristupanja NATO-u završi započeti posao, govori makar nekoliko stvari.
Prvo, da atlantističke elite na Balkanu, što primjeri Crne Gore i Makedonije nesumnjivo potvrđuju, glas većine naroda u najboljem slučaju mogu smatrati samo „konsultativnim“, ali nikako i obaveznim. I drugo, da su zarad povjerenih zadataka od strane centara moći koje su ih dovele ili održavaju na vlasti, lokalni atlantisti spremni da pogaze sve principe tzv. zapadne demokratije, o kojoj tako rado i često govore.
Aktuelnom premijeru Makedonije Zoranu Zaevu ne pada na pamet da podnese ostavku nakon što je većina Makedonaca rekla „ne“ sprovođenju ključnog projekta njegove politike, dok ga vlasti u Podgorici (poput njihovih zapadnih mentora) istovremeno podstrekuju da se mnogo ne obazire, već da samo dovrši to što je započeo.
Ipak, Zaev je u čitavoj stvari napravio početnički grešku u koracima, koju je lako mogao izbjeći: da je makar jednom upitao za mišljenje zvaničnike u Crnoj Gori, zasigurno bi odmah odbacio kao suludu svaku primisao organizovanja bilo kakvog referenduma.
Bitan detalj koji mnogo toga objašnjava u slučaju Makedonije, Crne Gore ali i funkcionisanja globalnog političkog poretka u cjelini, svakako se odslikava u zvaničnim spoljnopolitičkim strategijama Skoplja i Podgorice, kojima su osnovna dva spoljnopolitička stuba NATO i EU. Osim činjenice da oba imaju sjedište u Briselu, ni Makedonija ni Crna Gora za glavne partnere nemaju konkretne države, već nadnacionalne organizacije kojima upravlja glomazan birokratski aparat sačinjen od činovnika sa svih meridijana.
Kada se taj ogroman aparat briselske birokratije poveže za lokalnim političkim elitama, dobija se jedan internacionalni savez elita, u kojem je glas naroda, blago rečeno, suvišan. Otuda ni svaki referendum kao oblik izvorne demokratije ne može biti popularan, što je glavni povod za sve veće nezadovoljstvo među širokim narodnim masama.
Analitičar Stefan Đukić smatra da politička elita, kako domaća, tako i ona međunarodna, a pogotovo ona koja se krije iza EU i NATO-a, konstantno ponižava birače, i to na više načina.
„Nekad im uskraćuje mogućnost da se izjasne o nekom suštinskom pitanju, govoreći kako je narod nedovoljno informisan da se odredi, te da je na njegovim predstavnicima da tu odluku donesu, za šta je odličan primjer pitanje NATO-a u Crnoj Gori. Nekad im dozvoli referendum ali ignoriše njegove odluke, navodeći da je samo bilo u pitanju konsultovanje građana, poput sporazuma o štednji u Grčkoj, evropskog Ustava u Francuskoj, ili referenduma u Makedoniji, dok nekada jednostavno saopšteno da mora ponovo da se glasa sve dok se ne izglasa ’ispravno‘ kao u slučaju Lisabonskog sporazuma u Irskoj“, kaže Đukić za Sputnjik.
On ipak dodaje da „paternalizam kojim često neizabrane birokrate upitnih kvaliteta nameću svoje odluke, kao i odluke raznih tink-tenkova, korporacija, bogataša i vojnoindustrijskog kompleksa, birači samo naizgled trpe“, te da je samo pitanje vremena kada će račun nezadovoljnog naroda, kako širom planete tako i u našem regionu, doći na naplatu.
