Životna ispovest Marijana Beneša

© Foto : Aleksandar Dimitrijević/NINMarijan Beneš
Marijan Beneš - Sputnik Srbija
Pratite nas
Kao reporter Večernjih novosti, pre devet godina sam dobio zadatak da napravim seriju priča o političkim prilikama u Banjaluci. Nisam mogao, a da sa kolegom Slobodanom Peševićem ne posetim pravog šampiona — Marijana Beneša. Imao sam čast i sreću da ga upoznam. I da mi ispriča svoju životnu ispovest. Prenosimo je u celosti.
Marijan Beneš - Sputnik Srbija
Umro Marijan Beneš

Da bi bio muzičar, pesnik, ljubavnik, bokser najvažnije je da imaš srce. Teško nam prozbori šampion, uz sportski pozdrav pesnicom umesto rukovanja.

Magla iznad Banjaluke, romski deo naselja Veseli brijeg. Između blatnjavih, neasfaltiranih sokaka i kitnjastih kuća, na padini sa koje se vidi ceo grad uglavljena je sportska sala sa ringom u sredini.

Tu, na periferiji, svoju novu bitku bije Marijan Beneš, višestruki bokserski prvak Bosne i Hercegovine, Jugoslavije, Balkana i Evrope. Vratio se u svoj grad, koji ga je, kaže — izdao. Koji ga je izneverio. Vratio se da ostane do kraja života.

© Aleksandar Dimitrijević / NINOprema Marijana Beneša
Oprema Marijana Beneša - Sputnik Srbija
Oprema Marijana Beneša

A taj život je legendu srednje-velter kategorije nebrojeno puta bacio na patos, ali je uvek ustao pre odbrojavanja do deset.

Od trofeja mu ostale teško oštećene glasne žice, smrskano koleno, veštačko oko i — uspomene. Ulazi polako u sedmu deceniju, a pogled mu sija kao u nestašnog deteta koji je pre pedeset godina navukao rukavice na ruke i sevnuo prvi kroše.

Sada, u bokserskom klubu Feniks bin Beneš trenira banjalučke klince koji u njemu vide i uzor i opomenu. Svaki dan drži treninge. Kako je udarao rivale direktima, tako sada zadaje savete. U istom ritmu. Ne promakne mu nijedan udarac pesnice o krušku:

„Ne učim ih da boksuju, nego da budu ljudi“, ispravlja nas Beneš dok se mladići zagrevaju oko ringa.

Rođen je u Beogradu. Dete iz građanske porodice, svirao je klavir i flautu, završio srednju muzičku školu. A, onda osetio u sebi borca… Sa devet godina prebio je punoletnog boksera u ringu. Tada je ostavio instrumente i stavio rukavice na prste koji nisu bili stvoreni za pijanistu.

„Umetnost je i boks. Ali, devojke su više volele opasne momke. A ja sam zbog njih ušao u ring. Zato sam se tukao“.

U Banjaluku čelična pesnica ga je dovela 1967. kada je imao 16 godina. Zakucao je na vrata bokserskog kluba Slavija i tu ostao do kraja takmičarske karijere. Veran i odan.

Usledile su velike pobede, zlatne medalje. Jugoslavija se budila noću da gleda Beneša u bokserskim arenama uz glas reportera Dragana Nikitovića.

Dovezao je prvi BMV u Banjaluku. Prošetao prve kaubojke. Zaradio više od šest miliona maraka, podigao dve kuće, otvorio dva kafića. Dva puta se ženio i dobio tri ćerke i jednog sina. Nizao je pobede…

Godine 1979. sportska dvorana „Borik“ u Banjaluci bila je krcata. Četvrta runda, Francuz Žibert Koen neoprezno otvara gard i Beneš ga baca na zemlju. Pet hiljada ljudi skandira u delirijumu njegovo ime. Osvaja profesionalnu titulu prvaka Starog kontinenta.

„Ali, tek posle tih velikih pobeda za izazivača sam dobio najtežeg protivnika — život. Posle sjaja i sreće usledi i pakao“, priča i nama i svojim naslednicima.

Pošto je boksovao za publiku, otvoreno, bez opreza da ne primi udarac već sa jedinom željom da nokautira protivnika, počele su i da stižu posledice.

Preležao je hepatitis i nastavio da boksuje. Lomio je kosti 26 puta i nastavio da boksuje. Portorikanac Sandi Tores mu je 1979. godine zabio palac u oko, ali Beneš je, posle tri operacije, nastavio da boksuje. Četiri godine kasnije, lekari koji su ga savetovali da okači rukavice o klin, morali su da mu izvade oko i da mu stave veštačko. Nije više mogao da boksuje. A, hteo je.

Počeo je rat u njegovoj Jugoslaviji. Raspadalo se sve u šta je Beneš verovao. Gubili su se prijatelji. Komšije se popreko gledale. Po ocu Hrvat, Beneš je postao uljez u svom gradu.

„Bio sam u vojsci Republike Srpske, ali nisam mogao da ratujem ovakav, bez jednog oka. Brata Ivicu su mi ubili 1992. godine. Počeli su i meni da prete. Poručivali su mi da odlazim. Oterali su me. Ponizili“.

Otišao je sa jednog kraja ringa na drugi. Iz Banjaluke u logor Novska, pa u Zagreb. Tamo se potucao po sportskim klubovima. Nudio se da čisti svlačionice. Izgubio je imovinu i trofeje, nije imao od čega da živi. Raspao mu se i drugi brak, a žena sa ćerkama otišla u Niš. Ni u Hrvatskoj ga nisu gledali kao svog.

„To nije bio moj rat. To nije viteška borba. Zakleo sam se jednom, i to za Tita, i sa tom zakletvom ću otići u grob“.

Čim su utihnule puške u BiH i kad je potpisan Dejtonski sporazum, Beneš se vratio u Banjaluku. Nije mogao bez nje. Sestra Ljiljana pomogla mu je da preživi.

© Aleksandar Dimitrijević / NINTito i Beneš
Tito i Beneš - Sputnik Srbija
Tito i Beneš

Izgubio je sve za koje je verovao da su mu prijatelji. Koji su bili uz njega kada je bio silan, kada je trošio pare na život, tukao se, kockao, vikao ture čitavim kafanama…

„Shvatio sam sada najzad i davnu poruku moje majke, da ću biti srećan ako budem imao jednog prijatelja u životu“.

Posle teških godina bez ikakve zarade, dobio je i nacionalnu penziju za istaknute sportiste. Vraćen mu je i stan koji je dobio od opštine za titulu prvaka Evrope. Ponovo je ustao iz teškog nokdauna:

„Banjaluka je moja lepotica. Moja kurva, koja me zavela pa ostavila. A muškarac se uvek baš takvoj vraća i baš o takvoj sanja“.

Beneš i sada trenira. Sa svojim dečacima. Povredio je nedavno koleno kada je nogama podigao 590 kilograma. Vozi „sitroen“. U ringu je svaki dan. Stvara nove šampione. Težak je 72 kilograma, pa je iz lakog-veltera prešao u srednju kategoriju. Piše poeziju. Objavio je zbirku „Druga strana medalje“. Osnovao je i novu Titovu partiju…

„Među ovom decom su i novi prvaci. Ajmo momci, ne stajte, bitka tek počinje!“

Bez vode i mesa

„Ne pijem vodu, ne jedem meso, ribu, mlečne proizvode već više od decenije. Živim od voća, povrća i vina. Ponekad pojedem malo sira, i to je sve. Tu je i tajna moje vitalnosti“, priča nam Beneš.

Izgubljeni trofeji

Marjan Beneš ima iza sebe 39 profesionalnih mečeva. Slavio je 32 puta (21 nokaut). Tri puta je bio prvak Balkana i dva puta amaterski šampion Evrope.

„Sve te medalje, ’Zlatni gong‘, ’Čelične pesnice‘, pehare i plakete izgubio sam negde usput. A i ne znam šta bih sada sa njima“, priznaje Beneš.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala