Razumije se da višak entuzijazma povodom ovakvih jubileja uvijek ispoljava slabija strana ili ona koja je trenutno u nepovoljnijem položaju. Stoga je ovom podsjećanju dat daleko veći značaj u domaćoj javnosti u odnosu na međunarodnu. Američka publika, standardno opijena osjećajem moći ili trenutne političke konfuzije, jedva da je i zabilježila ovaj pokušaj podsjećanja na nekadašnje političke događaje i savezništva.
Domaći analitičari nisu propustili ni ovu priliku da daju standardna objašnjenja zašto su, vijek kasnije, odnosi između ove dvije države u stilu narodne izreke „spolja gladac a iznutra jadac“. Zašto zvanična Amerika, bez obzira na personalne promjene u svojoj spoljnopolitičkoj administraciji, stalno ima prema Srbiji suštinski neprijateljski stav? Najučestalije je i dalje ono „objašnjenje“ da je za sve kriv Slobodan Milošević i njegova pogrešna politika. Zaista, budući da je bilo najjednostavnije, zadugo je bilo i najprihvatljivije. Ali kako su prolazile godine i decenije, kako su se mijenjali akteri i državne politike, a stav Amerike ostajao isti, stvarao se prostor za jedno opasno, moguće čak i strašno pitanje: a šta ako je Slobodan Milošević bio u pravu? Šta ako su stvari mnogo složenije nego što mnogi žele da priznaju?
Jubilej srpsko-američkih diplomatskih odnosa obilježile su dvije vanserijske istorijske ličnosti i njihovo iskreno prijateljstvo. Riječ je o našem, američkom i svjetskom velikanu Mihajlu Pupinu i Vudrou Vilsonu, tadašnjem predsjedniku SAD. Srpski narod je toliko dužan Mihajlu Pupinu da bi njegovom životu i djelu valjalo posvetiti mnogo više pažnje od one koja mu se s vremena na vrijeme učini u javnom prostoru. Posebno bi to bilo značajno zbog mladih naraštaja koje se okreću prema Zapadu i tu traže uhljebljenje.
Vudro Vilson, predsjednik SAD od 1913. do 1921. godine, već je u prvoj godini svog mandata izgubio bitku protiv međunarodnih banaka. On je bio dužan da potpiše zakon o formiranju sistema Federalnih rezervi, kao konzorcijuma privatnih banaka kojima je prepušteno da kontrolišu izdavanje novca u SAD. Time je dolar, umjesto američke nacionalne valute postao privatna svojina bankarskih magnata.
Ostala je upamćena njegova tadašnja izjava: „Ja sam najnesretniji čovjek. Ja sam nehotično uništio moju zemlju. Nekad velika industrijska zemlja je sada kontrolisana kreditima. Naš kreditni sistem je koncentrisan. Rast nacije kao i svih naših aktivnosti je u rukama nekoliko ljudi. Mi smo postali jedna od najgorih i najkontrolisanijih vlada u svijetu. Mi više nismo vlada slobodnog mišljenja, uvjerenja i glasova većine, već vlada mišljenja i prisile male grupe dominantnih ljudi“.
Sa ekonomskim sistemom (monstrumom) koji je tada rođen, Amerika se nužno kretala „putanjom sudara“ sa svim vrijednostima koje se nisu mogle trenutno i u cjelini obračunati u novcu. Novac je postao jedina svrha a sve što je preduzimano prema drugim narodima ili državama imalo je opravdanje u povećanom materijalnom bogatstvu Amerike.
No svaka igra ima kraj i rezultat koji nije uvijek željen od glavnih igrača. Liberalni kapitalizam je izvršio grandioznu preraspodjelu svjetskog bogatstva, i to u korist šačice besramno bogatih ljudi i galopirajućeg siromaštva ostalog svijeta. Rezultat u samoj Americi je jedan odsto bogatih i 99 odsto osiromašenih i ojađenih. Amerika strepi za svoju budućnost jer ne zna kako će se ovaj socijalni konflikt razriješiti, a moraće budući da je svekoliko neodrživ.
Stoga, bilo bi mnogo ispravnije zaključiti da nije Srbija ili bilo koja druga država u sukobu sa Amerikom, već sa njenim beskrajno moćnim ali malobrojnim strukturama koje se nazivaju „duboka država“. Američki i srpski narod ne ujedinjuje samo slavna istorija i periodi savezništva po oružju. Danas im je zajednički i osjećaj materijalne nesigurnosti, apatije i straha od budućnosti. Zajednička im je i želja da žive u pravednijem i socijalno sigurnijem svijetu u kojem čovjek nije samo roba ili rob.
A takvo prirodno savezništvo nije mala stvar i ne zavisi od bilo kojeg jubileja.
