„Imperijalna“ ovlašćenja američkog predsednika — može li Kongres da mu ih oduzme

© Sputnik / Alekseй Agarыšev / Uđi u bazu fotografijaBela kuća u Vašingtonu
Bela kuća u Vašingtonu - Sputnik Srbija
Pratite nas
Sukob između izvršne (predsednik) i zakonodavne (Kongres) vlasti u Americi traje praktično od samog osnivanja SAD. Međutim, taj sukob je danas aktuelizovan i uglavnom se odnosi na predsednikova ovlašćenja u vođenju spoljne politike. Ipak, taj sukob nije onako oštar kako ga predstavljaju mejnstrim mediji i neće dovesti do smene predsednika.

Kada je grupa ljudi, poznatiji pod imenom „Očevi osnivači“, pisala Ustav Sjedinjenih država, imajući na umu da su se tek oslobodili tiranije britanskog monarha Džordža III, kao dominantnu granu vlasti u tek formiranoj federaciji američkih država postavili su zakonodavnu vlast (Kongres i njegova dva doma — Senat i Predstavnički dom).

Iz istog razloga izbegnuto je da poglavar izvršne vlasti ponese titulu koja bi ličila na evropske monarhije. Zbog toga je Džordž Vašington postao „samo“ predsednik. Načelo o dominaciji zakonodavne vlasti Vašington je striktno poštovao, koristeći veto samo kada bi procenio da je neki zakon protivustavan.

Međutim, to nije dugo trajalo. Interpretacija Ustava sa početka XIX veka omogućila je američkim predsednicima da postanu dominantni u vođenju spoljnih poslova, odbrane i finansijske politike.

U tom istorijskom kontekstu trebalo bi posmatrati i današnje rasprave koje u Americi, sudeći prema onome što se govori u medijima, postaju sve žučnije u vezi sa tim ko bi trebalo da dominira američkom politikom — predsednik ili Kongres.

Te rasprave u Americi zapravo nikada nisu prestajale — Abraham Linkoln bio je kritikovan što ne konsultuje Kongres u vezi sa vođenjem građanskog rata, a Franklin Delano Ruzvelt zato što je marginalizovao ulogu Kongresa u vođenju Drugog svetskog rata.

Vladimir Putin i Donald Tramp u Helsinkiju - Sputnik Srbija
Amerikanci se uplašili tajnog sastanka Trampa sa Putinom

Na meti kritika republikanaca nalazio se i bivši predsednik Barak Obama zbog, kako su govorili, prekoračenja izvršnih ovlašćenja predsednika, a danas je na meti istih optužbi Donald Tramp. Sada optužbe na njegov račun dolaze iz tabora demokrata.

Ono što je za vreme predsedničkog mandata drugog američkog predsednika Džona Adamsa služilo za podsmeh, takozvana „imperijalna“ ovlašćenja (Adamsa su njegovi politički protivnici optuživali da želi da se proglasi monarhom i posprdno su ga zvali „Kralj Džon“), danas je postalo realnost.

U teoriji zasnovan na principu „kočnica i ravnoteže“ između izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, američki politički sistem je sastavljen i od tradicije i presedana, kaže novinar i nekadašnji dopisnik lista Politika iz Amerike Milan Mišić. Međutim, američki politički sistem zavisi i od ličnosti predsednika.

„Postoji stalna borba između izvršne i zakonodavne vlasti — jedna, reč je o izvršnoj vlasti i predsedniku, hoće da preuzme što više prostora, da proširi ovlašćenja, a sa druge strane Kongres nastoji da zadrži svoju ulogu. Istorijski trend je jačanje izvršne vlasti“, decidiran je Mišić.

Sada izgleda kao da Kongres pokušava da ograniči predsednikovu moć u donošenju spoljnopolitičkih odluka. Ne jednom članovi oba američka zakonodavna doma pokušali su da na razne načine, zakonskim ograničenjima, predlozima rezolucija ili odbijanjem da potvrde predsednikova imenovanja, ograniče predsednikove prerogative na tom polju.

Predsednikova ovlašćenja su manja u vođenju unutrašnje politike, nego u vođenju spoljne, naglašava nekadašnji ambasador u SAD Ivan Vujačić, jer u vođenju unutrašnje politike zavisi od oba doma Kongresa.

Kritike na račun predsednika danas idu u smeru da on, prema mišljenju članova Kongresa, spoljnu politiku vodi bez dovoljno konsultacija sa drugim granama izvršne vlasti, kakvi su Stejt department, Pentagon ili Ministarstvo finansija, koji, prema Vujačićevim rečima, čine važne komponente u vođenju spoljne politike.

Vujačić smatra da je Kongres iritiran predsednikovim hirovitim načinom vođenja spoljne politike, ali malo je toga što Kongres može da uradi. U Kongresu je Senat, gornji dom američkog zakonodavnog tela, nadležan za spoljnu politiku.

Zgrada Američkog Kongresa - Sputnik Srbija
Američki kongresmen: Trampove glupe ideje...

„Mogućnosti Senata su male, on može da donosi rezolucije i može kroz razna javna saslušanja da utiče na javno mnenje, ali u suštini malo toga Kongres može da učini ukoliko predsednik nije doveden u pitanje kao funkcija. Drugim rečima, ukoliko se ne pokrene postupak za njegovu smenu, što nije verovatno“, kaže Vujačić.

Osim donošenja rezolucija i javnih saslušanja, Senat ratifikuje i međunarodne ugovore, ali Tramp još nije predložio nijedan, a pocepao je nekoliko, što jasno ukazuje na predsednikovu moć u donošenju spoljnopolitičkih odluka, kaže Vujačić. Kongres na spoljnopolitičke odluke predsednika može da utiče i odobravanjem/neodobravanjem budžeta.

Iako se u američkoj javnosti sve češće spominje da predsednik nije sposoban da samostalno donosi spoljnopolitičke odluke, neka vrsta tutorstva nad njim teško može da se uspostavi.

Procedura impičmenta (postupak smene američkog predsednika, koji je Kongresu uspeo samo jednom u istoriji — protiv predsednika Endrjua Džonsona 1869. godine) veoma je komplikovana i u slučaju Trampa ne dolazi u obzir, ističe Vujačić.

Postoje, prema njegovim rečima, drugi načini za smenu predsednika (po Članu 25 Ustava), ali inicijativa mora da dođe iz same Bele kuće, od članova kabineta, ali prema Vujačićevom mišljenju to je teško zamisliti.

Kada su u pitanju Tramp i trenutna situacija, ključ je politički odnos snaga, odnosno činjenica da 90 odsto kongresmena procenjuje da im politička sudbina i budućnost zavise od Trampa, kaže Mišić.

Predsednici Kine i SAD Si Đinping i Donald Tramp u Pekingu - Sputnik Srbija
Američki Kongres protiv Kine — podrška za Tajvan

Ključni proces na koji zakonodavno telo može da utiče na predsedničku administraciju, prema Mišićevom mišljenju, jeste pravo Kongresa da potvrđuje predsednikova imenovanja na izvršne funkcije.

„Već više od godinu i po dana kako je Tramp na vlasti, a mnoga značajna mesta nisu popunjena, pre svega zbog toga što njegova imenovanja treba da budu overena u Senatu. Dakle, taj proces overavanja predsednikovih izabranika jedan je od važnijih kojima Kongres pokušava da ustanovi kontrolu nad predsednikom“, objašnjava Mišić.

U kojoj meri će Kongres kontrolisati predsednika zavisi i od odnosa snaga u Kongresu, pre svega u Senatu, dodaje.

„Trenutno, republikanci imaju većinu u oba doma, ona je, doduše, u Senatu veoma tesna, tako da je dovoljno da jedan republikanski senator pređe na stranu demokrata, pa da se mnoge stvari blokiraju“, kaže Mišić.

U vođenju spoljne politike, predsednik ima apsolutnu nadležnost. Iako Kongres ima poslednju reč kada je u pitanju objava rata, postoje slučajevi, kao što je onaj sa Jugoslavijom i agresijom NATO-a, kada je predsednik uveo zemlju u rat, a da je Kongres bio, kako Mišić kaže, nemoćan, nespreman ili politički nevoljan da reaguje.

Sve vesti
0
Prvo nova obaveštenjaPrvo stara obaveštenja
loader
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala