Ocjena zvaničnog Pekinga da je Amerika uvođenjem taksi od 25 odsto na uvezenu robe iz Kine pokrenula najveći trgovinski rat u ekonomskoj istoriji najbolji je indikator tektonskih pomjeranja na globalnom planu. Ništa blaži Vašington nije ni prema najbližim saveznicima — Kanadi, Meksiku i EU, koje je takođe častio carinama od 25 i 10 odsto na uvoz čelika i aluminijuma.
Kako je upravo Amerika zemlja koje je drugim državama decenijama unazad, nerijetko i nasilnim metodama, utjerivala model slobodnog tržišta, mnogi su vjerovatno u čudu da upravo Vašington bezobzirno prvi krši sopstvena pravila ponašanja i kreće u globalni trgovinski rat bez presedana.
Činjenica da je Amerika odlučila da protekcionističkom politikom otvoreno krene u odbranu sopstvene pozicije otvara mnoga pitanja. Da li Sjedinjene Države osjećaju da im je ugrožena dominantna pozicija, pa se uvođenje carina konkurenciji može tumačiti kao siguran znak slabosti imperije.
Neizbježno se nameće i pitanje da li je Amerika ikada iskreno vjerovala u ekonomske recepte koje je tako svesrdno preporučivala drugima, ali i da li će i kakvu pouku iz aktuelnih dešavanja izvući male države poput Srbije i Crne Gore.
Ideja o globalnoj slobodnoj trgovini
Da bi se shvatila suština ponašanja zapadnih zemalja valja se prisjetiti važnog primjera iz istorije Ujedinjenog Kraljevstva, zemlje u kojoj je i začeta ideja o slobodnoj trgovini. Početkom 19. vijeka kreiranje političkih odluka tada vodeće svjetske imperije Velike Britanije bilo je dominantno pod uticajem krupnog kapitala okupljenog oko Engleske banke i Londonskog sitija. Ova moćna elita imala je zajednički imenilac, a to su vlasništvo i dominacija nad ogromnim resursima, širom zemljinog šara. Shvativši da defakto ima prevlast nad svjetskom trgovinom, ova interesna grupa je odlučila da tu prednost maksimalno iskoristi, agresivno se zalažući za princip slobodne trgovine i otvorenog tržišta. Godine 1846. pod njenim uticajem, Parlament Velike Britanije izglasao je opoziv tzv. Zakona o žitu, koji je do tada štitio poljoprivrednu proizvodnju britanskih proizvođača.
Time su širom otvorena vrata britanskog tržišta za poljoprivredne proizvode iz indijskih kolonija koje su iste namirnice proizvodile po bagatelnim cijenama. Neravnopravna konkurencija je za kratko vrijeme doprinela politici jeftine radne snage, a najviše su profitirale britanske trgovačke banke i uvozni lobiji.
Detalj vrijedan pažnje jeste da je 1843. godine u Londonu osnovan i novi propagandni nedeljnik pomenutih elita, danas planetarno poznati „Ekonomist“, čiji je jedan od prvih zadataka bila agitacija za opoziv Zakona o žitu. Ishod čitave operacije bio je da je Britansko carstvo trgovačku logiku „kupi jeftino — prodaj skupo“ izdiglo na nivo državne politike i strategije.
Vašingtonski konsenzus
Ideja korišćenja povlašćenog položaja u međunaradnoj trgovini doživljava ekspanziju u eri neoliberalizma. Ova suštinski geopolitička strategija, zakamuflirana pričom o slobodi i slobodnom tržištu, kulminira 1989. godine zajedničkim dogovorom MMF-a, Svjetske banke i Ministarstva finansija SAD o principima na kojima treba da počiva međunarodna ekonomija, a pošto je sjedište tih triju institucija „slučajno“ u prestonici Amerike, dogovor je kolokvijalno nazvan — Vašingtonski konsenzus.
Principi Vašingtonskog konsenzusa su se zasnivali na promociji slobodne trgovine, stranih direktnih investicija, privatizacije i deregulacije tržišta, itd, a te prijateljske preporuke trebalo je da prije svega usvoje države Latinske Amerike, da bi se isti recept potom ciljano primjenio i u zemljama bivšeg istočnog lagera, nekadašnje SFRJ i bivšeg SSSR-a…
Ukratko, radilo se o savjetima koji bi zemljama u tranziciji trebalo da „pomognu“ kako da što brže i efikasnije rasprodaju svoj ukupan privredni i bankarski sektor, dok bi svaki vid protekcionističkih mjera prema domaćim proizvođačima nespremnim za surovu svjetsku arenu bio proglašavan za jeres. A opšte je poznato da, ako želiš da kolonizuješ neku zemlju, najpogodniji način za to je da, umesto tenkovima, to učiniš kupovinom njenih resursa i kontrolom bankarskog i finansijskog sektora.
Strani investitori nijesu svete krave
U Crnoj Gori i regionu kao da ne primećuju globalna dešavanja, slepo se drže mantre da su direktne strane investicije „sve i svja“ za ekonomski napredak. S one strane okeana, u SAD nedavno su se, međutim, odlučili za politiku ograničavanja kineskih investicija u tu zemlju i to iz razloga „nacionalne bezbjednosti“. Tako su u poslednjih par mjeseci američke vlasti blokirale preuzimanje američke kompanije „Kvalkom“ od singapurske kompanije „Brodkom“, zbog sumnje da je „Brodkom“ previše blizak Kini.
A zarad „nacionalne bezbjednosti“ kineska kompanija „Huavej“ je praktično protjerana iz Amerike takođe zbog bojazni da blisko sarađuje sa kineskim vlastima. U Evropi je Njemačka, nakon što je krajem 2016. panično stopirala prodaju jednog broja svojih kompanija Kinezima, u okviru EU pokrenula kampanju kako bi se Kinezima ograničila kupovina važnih tehnoloških evropskih kompanija. Na drugoj strani globusa, Australija je spriječila da dvije kineske kompanije preuzmu kompanije koje se bave poljoprivredom i distribucijom električne energije.
U pomenutim slučajevima koji predstavljaju samo djelić čitave priče, nacionalni interes i narušavanje državne bezbjednosti su navedeni kao ključni razlog protekcionističke politike i zabrane da stranci investiraju u pomenutim zemljama.
Dakle, na Zapadu na slobodno tržište i strane investitore očigledno ne gledaju sa tolikim ushićenjem kao u zemljama u tranziciji. Oni su, za razliku od političara u regionu, svjesni da strani investitori nijesu svete krave koje u njihovu zemlju dolaze iz altruističkih pobuda, već da zarade. Utoliko bi i globalni trgovinski rat koji se zahuktava, za zemlje u regionu konačno mogao biti prilika za otrežnjenje i da, ako im dosadašnja iskustva nisu bila dovoljna, makar na osnovu ponašanja njihovih zapadnih „uzora“ vide koliko zaista oni vjeruju u blagodeti globalizacije i slobodnog tržišta kada jednom izgube svoj povlašćeni ekonomski položaj.
