Objava ovih sankcija najavljena je za 6. avgust, dan koji svijet pamti po prvoj atomskoj bombi bačenoj u ratnom sukobu sa Japanom. Simbolika stoga možda i nije slučajna. Mada tviter diplomatiji, čiji je rodonačelnik upravo Donald Tramp, ne treba pridavati posebnu pažnju sa stanovišta skrivenog značenja.
Amerika ima bogato iskustvo sa kažnjavanjem država širom svijeta. Ako je neko posebno zainteresovan za ovo morbidno štivo može ga pronaći na zvaničnom sajtu Ministarstva finansija SAD (Sanction Program and Country Information). Stoga je prvo interesantno pitanje — šta bi to novo mogao da smisli agilni američki predsjednik a da se toga prije njega nisu dosjetili njegovi jednako miroljubivi prethodnici?
Umjesto nagađanja, treba podsjetiti da su već jednom bile primjenjene dotada „nikad zabilježene“ američke sankcije. Nažalost, njihova meta smo bili mi, preciznije naša prethodna država, a zavedene su u najopasnijoj formi — odlukom Savjeta bezbjednosti UN.
Da se podsjetimo.
Savezna republika Jugoslavija, zajednička država Srbije i Crne Gore, proglašena je 27. aprila 1992. godine. Nakon mjesec dana, Savjet bezbjednosti Organizacije Ujedinjenih nacija (Rezolucijom br. 757 od 30. maja 1992. godine) zaveo je ovoj zemlji sankcije koje, po svojoj oštrini i sveobuhvatnosti, nikad prije nisu bile primijenjene u međunarodnim odnosima. Sankcije su bile uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. SR Jugoslavija nije bila proglašena učesnicom u sukobu već je kažnjena zbog „nedovoljnog političkog uticaja na bosanske Srbe“. Uslovi za njihovo ukidanje, odnosno pooštravanje, takođe, bili su vezani uz razvoj ratnih prilika u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici.
Rezolucija je nalagala svim državama u svijetu da, uz prijetnju zatvorskim kaznama, svojim građanima onemoguće i zabrane:
- uvoz na svoju teritoriju svih roba koje potiču iz SRJ;
- sve aktivnosti kojima je cilj podsticanje izvoza proizvoda iz SRJ;
- svako poslovanje svojih državljana koje se odnosi na robu i proizvode iz SRJ;
- bilo kakav transfer finansijskih sredstava u ili iz SR Jugoslavije;
- prelet i slijetanje svim vazduhoplovima sa teritorije SRJ (isto je važilo za brodove koji su plovili pod njenom zastavom);
- naučnu i tehničku saradnju i kulturnu razmjenu;
- učešće na sportskim manifestacijama na svojoj teritoriji licima i ekipama iz SRJ…
Obuhvatnije od ovoga nije moglo, budući da se kazna odnosila na sve aspekte državnog i ekonomskog života Jugoslavije. Sankcije su donijele obilje patnje običnim ljudima za više od četiri godine svog trajanja. Ali to je bio njihov jedini efekt. One nisu doprinijele smjeni vlasti ili promjeni glavnih tokova državne politike. One nisu uticale ni na jedno rješenje problema zbog kojih su bile uvedene. Jednako je bilo i u Rusiji, Venecueli, Iranu…
Logično je stoga zaključiti da se američke sankcije (pod kojim god vidom da se zavode) ne služe za rješavanje međunarodnih problema, već za njihovo stvaranje. One dokazuju nesumnjivu američku moć i želju da drugima, uvijek i bez izuzetka, nameću svoje ciljeve. Ako se time stvara haos, tim bolje jer neko i njime mora da upravlja. Uz pravo na kažnjavanje ide i pravo na izuzeće koje može biti (i najčešće jeste) izvor obilnih finansijskih priliva centrima odlučivanja.
Za Rezoluciju br. 757 kojom su uvedene sankcije SR Jugoslaviji glasala je i Ruska Federacija koju je vodio Boris Jeljcin, a pred svijetom zastupao Andrej Kozirjev, ministar inostranih djela. Sigurni smo da je to bio eksces koji se neće ponoviti. Zato Iranci, šta god da im je naumio Donald Tramp, mogu biti spokojni. Kazna koja je bila namijenjena ondašnjoj Jugoslaviji ne može biti ponovljena.
Konačno, mi takvi kakvi preživjeli smo i takve i tolike sankcije.
