U intervjuu za Sputnjik Božović govori o tome kako vidi Crnu Goru posle predsjedničkih izbora, kao i o položaju srpskog naroda.
Božović opisuje i kako u Crnoj Gori deluje, kako kaže, „tim B“, koji sačinjavaju određene političke partije, mediji i nevladine organizacije. On ima zadatak da se nakon eventualne promjene vlasti u Crnoj Gori sačuvaju sve ključne tekovine vladavine Mila Đukanovića, kao i da garantuje da će Crna Gora nastaviti svoj državni život kao američki protektorat, ističe Božović.
Svjedoci smo da se protekle nedelje digla velika prašina povodom bilborda u Budvi postavljenih u slavu oslobođenja Budve 1918. godine od strane srpske vojske. Protivnici tog čina tvrde da nije u pitanju bilo oslobođenje, već „okupacija“. Kako vidite taj slučaj i kuda to vodi crnogorsko društvo?
— U režimskom postupanju, uočava se doslednost falsifikatorskog pristupa. To se, prije svega, odnosi na čišćenje istorije od činjenica koje „opterećuju“ pokušaj stvaranja novog, dukljano(pro)filnog čovjeka. A opterećuje gotovo sve, jer je cjelokupna istorija prožeta „neprihvatljivim“ srpskim identitetskim kodovima. Zato je, da se ne bi potkrala kakva neprijatna činjenica, najsigurnije potpuno ukloniti istoriju, koristeći se popularnom mantrom neokolnijalnog podaništva — „Okrenimo se budućnosti!“ Sjetićete se koliko su samo energije utrošili da, na primjer, Gavrila Principa upišu u terorističke registre. A sve u pokušaju da obrazac ropskog mentaliteta izjednače sa političkom i životnom mudrošću. Štošta je morbidno, zapravo perverzno u zanosu ovdašnjeg režima istorijskim sjenima nekadašnjih okupatora. Eto, ispostavlja se i kroz ovaj „budvanski slučaj“, da su posebno osjetljivi na „skrnavljenje“ slike o austrougarskoj, a potom i njemačkoj „civilizatorskoj“ ulozi.
Stoga, jasno je da svako čisto podsjećanje na stvarne oslobodioce, a uz to još i kad su u pitanju Srbi, narušava izdajnički dremež vlasti i sliku koju brižljivo stvaraju u očima novih okupacionih gospodara.
Kakav je trenutni položaj srpskog naroda u Crnoj Gori? Da li on, po vašem mišljenju, vremenom biva bolji ili gori?
— Poslednje pitanje je naizgled lako. Brojni statistički parametri stvarnosti Crne Gore bjelodano dokazuju da su Srbi pod pritiskom sistemske diskriminacije, odnosno već duboko u zoni aparthejda. Ako se stanovište veže za taj kontekst, jasan je odgovor na postavljeno pitanje.
Međutim, postoji i ona pomalo neuhvatljiva mentalitetna odrednica koja je mnogo puta usmjeravala točak istorije na ovom prostoru — inat. Izvjesno djeluje i u ovom vremenu. Srbi u Crnoj Gori, očeličeni višedecenijskom torturom, danas su vrlo žilavi i borbeni. Stoga, vjerujem da je njihovo stanje duha znatno bolje nego kod ostatka privilegovane društvene zajednice. A to jeste ogromni kapital u nastupajućem, vjerujem vrlo izazovnom vremenu.
Nakon ulaska zemlje u NATO, kolike su šanse da se Crnoj Gori dogode suštinske promjene? Kako u tom smislu vidite crnogorsku opoziciju? U kojoj mjeri su opozicionari u globalu spremni da odstupe od puta koji je trasirala aktuelna vlast?
— NATO, kao i određene neformalne strukture uticaja i moći Zapada, održava i vlast i jedan dio formalno (pro)opozicionih struktura u stanju stalne napetosti u kojem se miješaju strah, iščekivanje i nada. Vlast se nalazi pod konstantnim pritiskom pružanja novih, ozbiljnijih dokaza pune lojalnosti, kao i straha da će se milost gospodara preseliti negdje drugo. Sa druge strane, „tim B“, u kom se nalaze neke političke partije, mediji i nevladine organizacije, prikazuje raskošniji podanički talenat, a svoju nadu hrani „grantovskim mrvicama“ i drugim izrazima blagonaklonosti američkih „prijatelja“.
Igrokaz u kom učestvuje režim i „tim B“ je vrlo jednostavan. Zapadni mentori daju režimu punu slobodu u korišćenju svih (nedozvoljenih) sredstava kako bi se održao na vlasti. A onda, i to obično nakon održanih izbora, gospodari pružaju izraze komemorativnog saosjećanja predstavnicima „tima B“. Oni, naravno, ridaju zbog nedozvoljenih metoda, nedemokratskog, kriminalnog ambijenta… I ta vrlo dosadna farsa se odvija godinama. Samo se uvećava količina licemjerja, jer režim u Crnoj Gori ne radi ništa više i ništa lošije nego što Jenkiji rade u globalnim razmjerama.
Nema nikakve dileme — „tim B“ je politika kontinuiteta američkog kolonijalnog interesa. Njegov zadatak je da, nakon eventualne promjene vlasti, sačuva ključne tekovine vladavine Mila Đukanovića. Prije i iznad svega, Crna Gora mora nastaviti državni život kao američki protektorat. S tim u vezi, moraju ostati netaknuti institucionalni mehanizmi represije i aparthejda nad srpskim narodom, srpskom jezičkom zajednicom i SPC, kao čvrstom garancijom da se Rusija ovdje ne može (opet) usidriti.
Koliko, po vašem mišljenju, Srbi u Crnoj Gori danas glasaju za stranke koje suštinski sjutra neće biti spremne da zastupaju njihove interese? Kako u tom smislu izbjeći manipulaciju?
— Srbi su maltene jedino slobodno, neklijentelističko biračko tijelo u Crnoj Gori. I oni jedini reaguju na političke „nijanse“. Na neke postupke i neke poruke. Stoga, imamo rasipanje glasova Srba ka različitim partijama koje za trenutak djeluju svježije, borbenije u odnosu prema režimu. Međutim, skoro zakonomjerno, slijedilo je i razočaranje zbog iznevjerenih očekivanja. Mislim da je upravo to iskustvo neka vrsta garancije za buduće izborne odluke Srba u Crnoj Gori. Ono što predstavlja realan problem jeste to što nemamo dovoljan broj mladih srpskih političara na sceni. Vjerujem da je to vrlo važan element u stvaranju boljeg, prirodnijeg ambijenta za život srpskog naroda u Crnoj Gori.
