Priča o Dumančiću ispričana je pod naslovom koji podseća na vreme kada se Hrvatska legija u Drugom svetskom ratu borila protiv SSSR-a na strani nacista, „Svjedočanstva Hrvata s prve crte istočne fronte: Zašto sam dobrovoljno otišao u ratni pakao“.
Dumančić je dao otkaz u hrvatskoj vojsci i otišao u Ukrajinu jer je, kako kaže, osećao prazninu u poslu kojim se bavio u kasarni u Bjelovaru. Kao svršenog istoričara sa Ukrajinom ga je, kako kaže, spojila i zajednička istorija jer prostor zapadne Ukrajine, Slovačke i južne Poljske u literaturi je, kaže, poznat kao „Bela Hrvatska“, odakle su se Hrvati doselili na Balkan.
Od državnog udara u Ukrajini 2014, osećao je potrebu da pomogne Ukrajini, kaže Dumančić. Slučajno je na Fejsbuku video objavu jednog Hrvata da skuplja istomišljenike koji bi išli da se bore na ukrajinskom ratištu.
Da bi mogao da ode, tražio je časni otpust iz hrvatske vojske, koji je dobio 12. januara 2015, a nedelju dana kasnije našao se u Ukrajini, gde se zadržao do avgusta iste godine, sve vreme u bataljonu „Azov“.
„Borili smo se na području oko Azovskog mora i dvadesetak kilometara prema unutrašnjosti. Tamo su bile i druge dobrovoljačke jedinice i regularna ukrajinska vojska. Tada su to bile dobrovoljačke jedinice koje nisu morale da prate komandnu liniju ukrajinske vojske. Tek kasnije, sredinom 2015, neke od tih jedinica prešle su pod ukrajinsko Ministarstvo unutrašnjih poslova, a neke pod Nacionalnu gardu. Počeo je da se uvodi red. Kada sam tek došao, neke od tih jedinica bile su poput bandi koje su znale i međusobno da ratuju. Neke od njih nisu ni bile na frontu, nego su u Kijevu štitile neke svoje kriminalne interese“.
Prema Dumančićevim rečima, Ukrajinci su u početku bili skeptični prema Hrvatima.
„Shvatili su da smo ozbiljni već nakon prve akcije u kojoj smo otišli dvadesetak kilometara u neprijateljsku teritoriju i vratili se. Kada smo se dokazali, bilo je okej. Poštovali su nas. Kasnije nam se pridružuje još nekoliko Hrvata, od koji su se neki vrlo brzo vratili, a neki su ostali godinu dana i duže. Ukupno je kroz jedinicu prošlo dvadesetak Hrvata, od kojih bih za polovinu rekao da nisu za vojsku iz raznih razloga, uključujući i zavisnost od droge i alkohola. Danas su, koliko znam, još dvojica u Ukrajini”, priča Dumančić.
Dumančić navodi da su kao svoju bazu koristili napuštenu bivšu fabriku kombajna i traktora koja je iznutra bila uništena.
„Tamo smo uredili i smeštaj i poligon za vežbanje. Ali, nekim drugim jedinicama ili bandama svidela se ideja da tu bazu preuzmu od nas, pa smo morali čak i u Kijevu da intervenišemo protiv jedne bande. Tamo je zaista tada vladao popriličan nered, ali do danas se, koliko čujem, situacija dosta popravila“, priča Dumančić za „Jutarnji“.
S obzirom na to da je u hrvatskoj vojsci služio u artiljeriji kao izvidnik, isti posao Dumančić je radio i u Ukrajini. Opisujući internacionalnu strukturu „Azova“, Dumančić kaže da je u bataljonu služilo više Hrvata, Engleza, Šveđana i Čeha.
U Hrvatsku se, kako kaže, vratio iz privatnih razloga, a kada je želeo da se ponovo priključi „Azovu“, ukrajinske vlasti mu nisu odobrile povratak. Do danas mu, piše „Jutarnji“, nije jasno zašto je tako, ali pretpostavlja da je to zato što, kako kaže, „Azov“ nije po volji vlastima jer neki njegovi pripadnici otvoreno govore kako će, po završetku rata, svrgnuti sa vlasti vladajuću oligarhiju.
„Stoga se ukrajinske vlasti boje dobrovoljačkih odreda, od kojih su neki izrazito desno orijentisani. Zato im ne treba ’Azov‘ i ne trebaju im stranci. Malo sam se ohladio, pa i razočarao, jer sam došao u tu zemlju spreman da za nju dam život, a onda me oni ne puste nazad“, kaže Dumančić.
Po povratku u Hrvatsku, Dumančić je radio na obezbeđenju brodova koji plove rizičnim morima od pirata, a uskoro, kako kaže, planira da ode u Irak da radi na obezbeđenju radnika na naftnim bušotinama.
Šta je „Azov“?
Bataljon „Azov“, koji se u građanskom ratu u Ukrajini bori na ukrajinskoj strani, poznat je po tome što su njegovi pripadnici poznati kao ekstremni nacionalisti i neonacisti. Ovaj bataljon zvaničnici Ujedinjenih nacija optužili su za ratne zločine, poput pljački, nezakonitog držanja zatvorenika i torture.
„Azov“, koji je stacioniran na jugu Ukrajine, u Marijupolju, poznat je i kao jedinica u kojoj se bore pripadnici raznih nacionalnosti, između ostalih i Hrvati.
