Prvak Boljšog teatra ekskluzivno za Sputnjik

© Sputnik / Vladimir Fedorenko / Uđi u bazu fotografijaArtjom Ovčarenko, baletan Boljšoj teatra, tokom baleta "Ivan Grozni"
Artjom Ovčarenko, baletan Boljšoj teatra, tokom baleta Ivan Grozni - Sputnik Srbija
Pratite nas
Svaki umetnik mora na prvom mestu da pripada sebi, da bude svoj. Čim čovek počne drugima nešto da dokazuje, bilo roditeljima ili kasnije učiteljima i potom šefovima, on postaje talac očekivanja i mišljenja drugih ljudi, kaže za Sputnjik prvak baleta Boljšog teatra Artjom Ovčarenko.

U sovjetsko vreme, Boljšoj teatar je 1956. godine prvi put nastupao u Londonu. To je bilo čuveno gostovanje, svetski događaj, jer je usred Hladnog rata SSSR sebe predstavio kao centar kulture. Čime se danas odlikuje ruski balet?

— Rusi igraju u mnogim svetski poznatim baletskim trupama. Sa druge strane, i kod nas igraju inostrani igrači. Na primer, u Boljšom teatru rade četiri umetnika iz Brazila. Oni imaju sve pretpostavke za uspeh: vredni su, talentovani i imaju dobre fizičke predispozicije. Oni se gotovo ni po čemu ne razlikuju od ruskih umetnika, a gledalac ne može da primeti razliku u izvođenju. Naravno, svi igrači imaju svoje osobenosti, mnogi su prošli različite škole, ali te se razlike vremenom gube. Na primer, u celom svetu se igraju iste koreografije, ali opet, svaka postavka na kraju ispadne drugačija i stihijski se preuzima ono što je lepše ili bolje, korak, skok ili uopšte tehnika. I ako naši umetnici „pozajme“ neki tehnički pristup iz stranih škola, to se svejedno utapa u našu igru i dobija neki „treći“ oblik, koji ima više veze sa našom igrom, našom dušom. Najvažnije je da se tačno prenese smisao.

U brazilskom gradu Žoinvile, Boljšoj teatar je otvorio svoju školu 2000. godine. Većina polaznika potiče iz najsiromašnijih slojeva društva i obuka je potpuno besplatna. Najbolji učenici imaju šansu da posle završenog školovanja zaigraju na velikoj sceni Boljšog teatra. Recite nam, kako se mladi igrači iz Brazila snalaze u „visokom baletu?

— Kod nas igra Erik Svolkin, koji je postao član našeg ansambla nakon što je završio školu u Žoinvilu. U sceni borbe u baletu „Ivan Grozni“ on deluje veoma ubedljivo, kao pravi ruski junak. Možda se radi o njegovom urođenom talentu, a moguće je da je to posledica višegodišnjeg rada sa ruskim baletskim pedagozima. Da, balet zaista može da postane i jeste umetnost jasna i aktuelna ljudima na različitim meridijanima.

Flying. Photo @nycdanceproject #artemovcharenko #nycdanceproject #fly #art #ballet #nyc #moscow

A post shared by Artёm Ovčarenko (@artemovcharenko_official) on Dec 9, 2017 at 2:03am PST

Da li ste mišljenja da balet ima zadatak da zabavi ljude ili ima i neke druge ciljeve?

— Ne, balet nije samo zabava. Da, postoje vesele baletske bravure na primer u „Don Kihotu“, gde se oseća taj mediteranski, veseli kolorit sunčane Španije. Ali, balet bi trebalo najpre da obrazuje i vaspitava čoveka. Ima i vrlo složenih dramskih sižea koji zahtevaju posebnu koreografiju i „otvaranje“ karaktera svake uloge. A ako je predstava apstraktna i bez sižea, onda najčešće izazove neke filozofske ideje kod gledalaca.

Učestvujete u praktično svakom baletu koji se sada izvodi na daskama Boljšog teatra. Igrate u predstavama koje ste okarakterisali kao one koje imaju „priču, ali i u onim koje su bez konkretnog sižea. Dugo ste već član ansambla, tačnije od 2007. godine, a 2013. ste postali prvak baleta. Kako vidite svoj put?

— Ova profesija me je mnogo čemu naučila. Sebi često zadajem mnogo pitanja i stalno se nalazim u nekakvoj potrazi za odgovorima. Osećam strepnju, mislim kako ću to odigrati, kako ću preneti određenu poruku lika kojeg tumačim. Moram mnogo da čitam, da izučavam različite kulture, to sve širi znanja i sliku o svetu u celini. Ali, glavni odgovor se sastoji u tome da svaki umetnik mora na prvom mestu da pripada sebi, da bude svoj. Čim čovek počne drugima nešto da dokazuje, bilo roditeljima ili kasnije učiteljima i potom šefovima, on postaje talac očekivanja i mišljenja drugih ljudi.

U Južnoj Koreji se sada održavaju Olimpijske igre na kojima sportisti iz Ruske Federacije nastupaju bez nacionalnih obeležja. Da li ste nekad nešto slično iskusili u baletu?

— Verujem da je mnogim našim sportistima zaista teško. Da, imali smo sličnu situaciju (sa baletom „Nurejev“). Posle mnogo vremena, odricanja, treninga, proba, čitanja biografija i drugih knjiga kako bismo se poistovetili sa dušom uloge, čitav balet je otkazan. Najtužnije je kad otkazivanje čitavog baleta, koji samo što je trebalo da bude postavljen i premijerno izveden, nema veze sa umetničkim razlozima. Tako je i ovde sa našim sportistima na Olimpijadi. Da sam se ja našao u koži naših olimpijaca, imao bih dva puta ispred sebe. Da odustanem ili da odem. Otišao bih i dao bih sve od sebe. Kao umetnik, ne mogu da utičem na političke odluke, ali ne želim da se koncentrišem na ono što ne mogu da uradim, već na ono što mogu i na to kako da uvek idem napred.

Prošle godine ste se oženili koleginicom primabalerinom Anom Tihomirovom i nedavno ste postali otac jedne devojčice. Da li mislite da će njoj i njenoj generaciji biti jednostavno da žive u ovom svetu koji se brzo menja?

— Svet nikada nije bio jednostavno mesto za život. Uvek je bilo ratova, različitih problema i ne mislim da je sadašnja situacija, koliko god bila dobra ili loša, drastično drugačija od onoga kako je bilo u prošlosti. Jedino što čovek može da uradi u teškim situacijama jeste da se okrene radu i umetnosti. Na kraju krajeva, svi imamo samo jedan život i samo od nas zavisi kako ćemo ga proživeti, čak i u teškim okolnostima.

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala