Marković je gledao da ne ostane dužan, pa iako je po sopstvenom priznanju 85 odsto građana njegove zemlje bilo protiv priznanja Kosova, nije propustio da Prištini čestita deceniju od nezavisnosti.
„Čestitam i predstojeći praznik i obilježavanje 10 godina od proglašenja nezavisnosti“, poručio je Marković domaćinima.
„Ovo je posjeta koja pokazuje da narodi Crne Gore i Kosova nijesu samo susjedi, već narodi koji se vole i žele da napreduju u evroatlantskoj perspektivi“, primijetio je Haradinaj, dok je Marković uzvratio da mu je „čast što je u Prištini“ kako bi u ime Vlade Crne Gore, „potvrdio snažno prijateljstvo dvije države“.
Marković je takođe ocijenio da Podgorica i Priština „nemaju problema“ i rekao da vjeruje da će ubrzo biti obezbijeđena i pozicija crnogorske zajednice u Ustavu Kosova, dok je Haradinaj kazao da u Skupštini Kosova postoji dobra volja za rešavanje pitanja demarkacije sa Crnom Gorom i dodao da su za njega i crnogorski vojnici na Kosovu u sastavu KFOR-a „dobrodošli“.
Slanje dva oficira Vojske Crne Gore u komandu NATO-a na Kosovu prokomentarisao je i crnogorski premijer, koji je ocijenio da za njega taj čin znači „odgovornost Crne Gore da doprinosi regionalnoj stabilnosti, miru i razumijevanju“.
„To je dokaz da je Crna Gora spremna da preuzme odgovornost koja proizilazi iz članstva u NATO-u“, kazao je Marković odgovarajući na pitanja novinara.
Komentarišući za Sputnjik prvu, kako se Haradinaj izrazio „istorijsku“ posjetu jednog crnogorskog premijera tzv. državi Kosovo, politički analitičar Vojin Grubač primjećuje da „odlazak crnogorskog premijera Duška Markovića na Kosmet kosovskom premijeru Ramušu Haradinaju predstavlja istorijski i logički paradoks“.
„Opštepoznato je da je kompletno kosovsko rukovodstvo, ne samo Haradinaj i Tači, sastavljeno od teških ratnih zločinaca, kojima je jedina destinacija obitavanja morala biti američka baza Gvantanamo, da je bilo međunarodne pravde. To što svirepi zločinac Haradinaj nije kraj života završio u tamnici, treba zahvaliti američkom generalu Stivenu Šuku, koji je na Kosovu bio zamjenik šefa Unmika, a što je obnarodovao Martin Hajperc, savjetnik njemačke Vlade, u knjizi „Makijato diplomatija“, kaže Grubač.
Grubač podsjeća da je „američki general Šuk direktno odgovoran što je likvidirano preko 30 zaštićenih svjedoka u haškom procesu protiv Ramuša Haradinaja“, i da je upravo, kako kaže, „tom i takvom Haradinaju“ crnogorski premijer Marković otišao u Prištinu na „ljubljenje papuče“, čime je, nastavlja on, „unizio i sebe i istorijski ugled Crne Gore“.
„To je prvi paradoks, a drugi paradoks se sastoji u tome što je sa Kosmeta otjerano 27.028 Crnogoraca kojima je imovina uništena. Umjesto da je Prištini ultimativno tražio da se tim Crnogorcima obezbijedi povratak na svoja ognjišta, i kompenzuje uništena imovina, premijer Marković se založio da se crnogorska zajednica upiše u Ustav tkz. Kosova. Markovića ne samo da ne interesuje sudbina 183.966 protjeranih Srba ili 31.029 protjeranih Bošnjaka sa Kosmeta, već ga ne zanima ni sudbina 27.028 protjeranih Crnogoraca, te od rigidnih zločinaca u vrhu vlasti Kosmeta snishodljivo traži nekakve izmjene u Ustavu Kosova. To nije samo paradoks, već potpuni poremećaj prirodne logike i zdravog smisla“, kaže Grubač.
Naš sagovornik se takođe osvrnuo i na izjavu premijera Markovića uoči odlaska u Prištinu da je protiv crnogorskog priznavanja Kosmeta bilo preko 85 odsto građana Crne Gore, a za šta smatra da je „nečuveni gest dodvoravanja zločincima OVK i duvanje u jedra velike Albanije“, ali, kako kaže, i „potvrda da crnogorska vlast više voli zločinačku tvorevinu na Kosmetu od Crne Gore i njenih građana“.
Utoliko, Grubač smatra da je upravo politika dodvoravanja albanskom faktoru doprinijela činjenici da DPS faktički nema vlast ni u Ulcinju.
„Kako crnogorska vlast kontinuirano demonstrira strah od Tirane i Prištine, nije ni čudo da se kao rezultat dobilo to što je vladajuća DPS na nedavnim lokalnim izborima u Ulcinju doživjela teški politički poraz od albanskih partija koje otvoreno zastupaju prisajedinjenje djelova teritorije Crne Gore velikoj Albaniji. Tako se u Ulcinju desila velika pobjeda Tirane nad Podgoricom, što je zakonomjerno kada ste slabi“, primjećuje naš sagovornik.
Za kraj, Grubač je prokomentarisao i politiku potčinjavanja Podgorice interesima Zapada, u koju spada i odluka o slanju crnogorskih vojnika na Kosovo, što smatra da je po Crnu Goru dugoročno pogubna politika.
„Najava slanja crnogorskih vojnika u misiju Kfora na Kosmet je očigledni akt poniznosti i sluganjstva državnog vrha Crne Gore. To što će se ovakva politika sigurno razbiti o glavu crnogorskog režima i nije neki problem, jer su to zaslužili. Problem je što se takvom politikom ljubljenja papuče apsolutnom zlu stvaraju pretpostavke da Crne Gora bude zbrisana sa političke mape, i posledično teritorijalno raskupusana, što sigurno nije zaslužila, niti joj je morala biti takva sudbina“, zaključuje Grubač.
