Ljudi postaju suvišni u sve većem broju privrednih grana i, valjda i zbog toga, sve se teže međusobno podnose.
Kako će čovječanstvo preživjeti ovaj tehnološki skok u maglovitu budućnost?
Možda može da pomogne priča o „baba Jani“.
Janica Marković, jedna od prvih (nepriznatih) feministkinja, rođena je početkom 20. vijeka na Stijeni Piperskoj, Crna Gora. Pored svakodnevne siromaštine, pregurala je dva balkanska i dva svjetska rata. U brdovitim Kučima, izrodila je petoro, a „odnivila“ četvoro djece. Tri kćeri i sina. Prerano obudovjela, Gospodu se predstavila u lijepoj starosti, okružena ljubavlju i pažnjom brojnog poroda. Umrla je mirna i ponosna, na rukama svog unuka, tadašnjeg predsjednika njene države.
Kao dijete je čula da postoji nekakva električna struja i sijalica koja svijetli bolje od ijedne lampe na gas. Rekli su joj i da je moguće razgovarati sa čovjekom kojeg ne vidiš i koji je daleko, na drugom kraju svijeta. Zbog nekakvih žica. Kada je čula radio, znala je da u njemu nema malih ljudi koji pričaju, mada bi joj bilo mnogo lakše da time objasni zvuk koji je dolazio iz drvene kutije. Voljela je da gleda televiziju, kada je i na nju došao red u toj „paradi čuda“. Ipak, jednom gledajući crtani film o Tomu i Džeriju nije izdržala i presudila je: „Ako ima đavola — ovo su!“
Ne ratovi i pogibije! Njih je oduvijek bilo u ovim krajevima. Ne težak rad, stalna sirotinja i rijetki trenuci radosti! Đavo se pokazao u oživjelim crtežima stalne vratolomne jurnjave jednog mačka i pametnog miša.
Tako je to kada se pređe prag izdržljivosti na tehnološke izume koji mijenjaju čovjekov život, nezavisno od njegovih želja i namjera.
Odigrati modernu video-igricu. Savladati još jednu aplikaciju na svom mobilnom uređaju. Primijeniti novi računarski program. Naučiti živjeti pored robota. Shvatiti kada počinje i gdje se završava virtuelna realnost. Prihvatiti kvantnu fiziku i vidjeti računar koji je baziran na ovoj nevjerovatnoj (a, izgleda istinitoj) teoriji…
Sve to jeste strašno komplikovano, zamorno i teško. Sve se češće stiče utisak da se mnogi približavaju novom pragu sposobnosti da prihvate svijet koji se mijenja nevjerovatnom brzinom. Da li će i kako sadašnje generacije uspjeti u svojoj civilizacijskoj misiji? Janica Marković, skromna i obična crnogorska žena, u svom vijeku je savladala i sijalicu i telefon i radio i televiziju. Ondašnja „čuda neviđena“. Čuda zbog kojih su oni koji bi ih predvidjeli i o njima govorili bili smatrani za ljude koji nisu pri zdravoj pameti.
Moderna čuda su tek odškrinula vrata budućnosti. I čekaju…
