Nova strategija proširenja Evropske unije za region pod nazivom „Vjerodostojna perspektiva proširenja i pojačana saradnja EU sa Zapadnim Balkanom“, pored brojnih kategoričkih zahtjeva koje Brisel postavlja pred države aspirante za članstvo u EU, sadrži i uslov da sve države Zapadnog Balkana moraju da riješe svoje bilateralne granične sporove.
Taj uslov očigledno je bio i predmet pažnje hrvatskih i slovenačkih medija, čije zemlje još za sobom nisu ostavile traumu pitanja međusobnog razgraničenja kod Piranskog zaliva, pa je mariborski list „Večer“ primijetio da je takva odluka EU „pogrešna“, jer će pristup uslovljavanja graničnim sporovima, kako se navodi, dovesti do toga da će čitav region postati „talac Hrvatske“.
Taj uslov EU direktno tangira i Crnu Goru, koja ima otvoreno pitanje razgraničenja kod Prevlake sa Hrvatskom, a čije rešavanje više očigledno neće moći da se odlaže, ukoliko Podgorica zaista, kako tvrdi, želi da ispuni „ekstremno ambiciozan“ plan pridruženja EU do 2025. godine.
Podsjećanja radi, Crna Gora i Hrvatska imaju potpisan Protokol o privremenom režimu kada je u pitanju granica na Prevlaci, koji je na snazi od 2002. godine, a koji je po svemu sudeći takav da je Hrvatskoj već u potpunosti ustupljeno kopno, što potvrđuje i činjenica da je ta država nedavno unilateralno odlučila da tvrđavu na Prevlaci pretvori u muzej austrougarske mornarice.
Imajući u vidu faktičko stanje stvari na tom poluostrvu, čini se da Crnoj Gori danas jedino preostaje da se na nekoj budućoj arbitraži grčevito bori kako bi zadržala neometano pravo ulaska i pristup Bokokotorskom zalivu sa mora.
Komentarišući to izuzetno delikatno pitanje za Sputnjik, doktor pravnih nauka Vladimir Leposavić prije svega podsjeća da „odnos između Crne Gore i Hrvatske u vezi sa određivanjem granice na Prevlaci ima karakter mirnog spora“, budući da su „obje strane saglasne da sporazumno razriješe tu situaciju“, ali sa druge strane, naš sagovornik naglašava da upravo iz razloga što „od 2002. godine važi Protokol o privremenom režimu“ na granici, jednostrani potezi Hrvatske na Prevlaci, poput upravljanja tvrđavom na rtu Oštro, „nisu u duhu savjesnog ispunjavanja ugovornih obaveza“.
Istovremeno, naš sagovornik upozorava da bi svako buduće rešenje koje bi potencijalno narušilo prirodnu ili teritorijalnu cjelovitost Bokokotorskog zaliva bilo pogubno za Crnu Goru.
„Prevlaka je od izuzetnog značaja za Crnu Goru i to ne toliko zbog kopnene teritorije poluostrva, koliko zbog toga što se jurisdikcija na vodenoj površini i same granice na moru određuju u zavisnosti i polazeći od najisturenijih tačaka na kopnu, odnosno na obalnoj teritoriji. Rešenja mogu biti različita i više ili manje povoljna za strane u sporu, ali ono što ne bi smjelo da se dogodi jeste povlačenje granice na moru tako da se naruši prirodna i teritorijalna jedinstvenost Bokokotorskog zaliva, odnosno linije ulaza u isti“, objašnjava Leposavić.
Naš sagovornik takođe smatra da rešenje koje je trenutno na snazi „mnogo više uvažava interese hrvatske strane“, tim prije što „Hrvatska ima privremenu vlast nad cjelinom teritorije poluostrva“, zbog čega je dosadašnju pasivnost Crne Gore u ovom sporu „teško razumjeti“.
„Treba naglasiti da će privremeni režim razgraničenja na Prevlaci, ili, preciznije rečeno, razgraničenja u Bokokotorskom zalivu, imati uticaj na buduću odluku o određivanju granice i, vjerovatno, biti kandidovan za to da postane trajni režim. Zbog toga je ležernost crnogorske strane u postupanju u ovoj stvari teže razumjeti. Ukoliko bi granica između teritorijalnih voda dvije države prolazila bilo kojim dijelom Bokokotorskog zaliva i ulaza u taj zaliv to bi bilo nazadno rešenje, koje u budućnosti vjerovatno ne bi bilo održivo. Mogućnost takvog rešenja, međutim, nije isključena“, smatra Leposavić.
Na pitanje da li crnogorska strana ima razloga za optimizam u razrešenju tog spora, Leposavić kaže da se nažalost „ispostavlja da jedino za optimizam i ima mjesta“, s obzirom da, ocjenjuje on, „sve ostale okolnosti tog slučaja upućuju na zaključak da će prevashodno i maksimalno biti uvažene želje hrvatske strane“.
„Dobro je što Crna Gora i Hrvatska ističu namjeru postizanja sporazumnog rešenja, ali se čini da bi bilo bolje kada bi pitanje razgraničenja na Prevlaci rešavala treća strana, kao što je međunarodni sud ili arbitraža. Teritorijalna razgraničenja obalnih država predstavljaju jedan od najsloženijih zadataka međunarodnog prava, gdje gotovo da ne postoje dva ista slučaja. Zbog toga se često primjenjuje princip pravičnosti, što bi bilo najbolje rešenje i za spor koji postoji između Crne Gore i Hrvatske“, zaključuje Leposavić.
