Jednoglasna ocjena advokata odbrane i okrivljenih bila je da je cjelokupan iskaz svjedoka saradnika „pravno neodrživ“, „iskonstruisan“ i „lažan“ zbog čega odbrana smatra da Sinđelićev iskaz „ne smije biti potvrđen“ na Sudu.
Prema mišljenju branilaca, cjelokupan Sinđelićev iskaz je konfuzan, nepovezan i istovremeno „iskonstruisan“, a što sve, kako odbrana tvrdi, svjedok „nije sposoban sam“ da izvede.
Osim brojnih nelogičnosti i nekonzistentnosti u izlaganju svjedoka saradnika, odbrana je posebno insistirala na samom kredibilitetu Saše Sinđelića, kao i na njegovim stvarnim motivima da prihvati svjedočenje u procesu za navodni „državni udar“ u Crnoj Gori.
S tim u vezi od strane advokata odbrane mogla se čuti konstatacija da je Sinđelić kao svjedok saradnik lice „nultog kredibiliteta“ i to prevashodno iz razloga što Sinđelić ima bogatu kriminalnu biografiju u koju spadaju i „napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti“, „falsifikovanje isprava“, „teška krađa“ i „svirepo ubistvo“.
Sa druge strane, za branioce je veoma problematičan i Sinđelićev zdravstveni karton i njegovo mentalno stanje, a na šta upućuju i prethodna psihijatrijska vještačenja, čiji nalazi, prema tvrdnjama odbrane, upućuju na elemente „paranoje“ i „šizofrenije“ kod svjedoka saradnika.
Kako odbrana ističe, to je naročito uočljivo iz cjelokupnog iskaza svjedoka saradnika u kojem se jasno vidi da Sinđelić pati od „manije gonjenja“, a posebno se ističe i okolnost da je njegovo svjedočenje pokazalo da Sinđelić ima izraženo visoko mišljenje o samom sebi, o čemu govori i njegova tvrdnja da ima veoma veliki „ugled kod svih Srba“.
Kao jasan motiv da prihvati ulogu svjedoka saradnika, odbrana ističe da je Sinđelić osoba koja je u životu ukupno osuđena na 28,5 godina zatvora, pri čemu još čeka na izdržavanje zatvorske kazne u Hrvatskoj u trajanju od 21 godinu, što je po tvrdnjama odbrane zapravo „hipoteka pod kojom on svjedoči“ za „državni udar“ u Crnoj Gori.
Takođe, ono što su svi branioci bez izuzetka konstatovali jeste i okolnost da do danas nije moguće utvrditi pravi identitet svjedoka saradnika, kao i neke „banalne podatke“, poput imena i Sinđelićeve školske spreme, pa se odbrana pita kako je moguće onda uopšte utvrditi i neke mnogo ozbiljnije svari koje Sinđelić iznosi.
Jedna od glavnih primjedbi na Sinđelićevo svjedočenje su, bez sumnje, i izvori saznanja na koja se svjedok saradnik poziva, pri čemu se ističu dva: navodni Sinđelićevi razgovori sa tajanstvenim Rusom Edijem i „medijski napisi“, što odbrana smatra „nedopustivim“ da se izvještaji iz medija koriste kao materijal za iskaz svjedoka saradnika.
Opšti utisak svakako je taj da je Sinđelićevo svjedočenje obilovalo brojnim kontradiktornostima i neistinama. Obrazac koji je u svjedočenju svjedoka saradnika odbrana posebno primijetila jeste i taj da se Sinđelić s vremenom sve više uživljavao u ulogu „političkog analitičara“, koji na suđenju sve češće komentariše medijske napise u vezi sa Demokratskim frontom. Odbrana je to protumačila kao jasno sprovođenje nečijih instrukcija po sistemu „da hiljadu puta ponovljena laž postaje istina“, iako je i sam Sinđelić na početku suđenja tvrdio da uopšte nije ni čuo za taj politički savez.
Kako za sada nikakvih materijalnih dokaza za pokušaj „državnog udara“ praktično nema, Sud će očigledno kada se bude bavio utvrđivanjem istinitosti Sinđelićevog svjedočenja morati da se odluči da li da vjeruje na riječ svjedoku saradniku, odnosno onome što mu je navodno „Edi rekao“, jer osim časne riječi svjedoka saradnika, ne postoji ništa što makar i djelimično može da potvrdi Sinđelićevu verziju događaja.
Ono što je pride posebno problematično jeste i okolnost da se većina Sinđelićevog iskaza, zbog činjenice da je jedino on imao komunikaciju sa famoznim Edijem, bazira na njegovom sopstvenom mišljenju i zaključcima. Koliko je to uistinu nezahvalna činjenica možda najbolje govori i sentenca iz rimskog prava koje se dosjetio jedan od advokata odbrane, a koja jasno kaže da „svjedok nije pozvan da iznosi svoje mišljenje“.
