Prenosimo tekst u celosti:
Kosovo nas guta: kao da nam se sveti što smo ga ostavili, rukama onih koji su ga oteli. Puca ono malo naših veza koje su nas držale za Kosovo, u jednu od najjačih danas je pucano, valjda iz vjerovanja da će se Kosovo potpuno otkinuti, kada padne Oliverova glava. Ako je Kosovo srce identiteta, onda je Oliver bio glava: nepokolebljiva, mudra i hrabra. On je bio borac, većina ostalih su bili političari; on je bio duša, većina ostalih — tehnokrate. Kosovo si Ti, Olivere: veliki, nedosanjani san da moramo pružiti otpor, da se ne smijemo miriti i da nikada ne odustajemo.
Ne pamtim u svom životu da sam ovako duboko bio tužan, izgleda mi da je to trajno, da neće iščeznuti nikada, da je jače od života samog. Gledam tvoju fotografiju — virtuelni druže — na tvom Fejsu, na njoj si sa sinom, jednim od četiri, tako se šćućurio uz tebe taj mali grumen života, tako se šćućurio uz tatu, svog velikog heroja, na kog je morao biti ponosan do neba. Ti si bio Kosovo: san o velikoj snazi koja čami usamljena i zaboravljena od većine nas. Ti si bio Kosovo: ostavljen sam od većine nas, na milost i nemilost neprijatelju. Ti si bio Kosovo, a ne mi, mi smo te izdali. Stidim se svoje zemlje, a to je i tvoja prađedovina, Crne Gore, koja je priznala to što se odaziva na ime Kosovo. Danas vidim: priznali smo tvoje ubice. Izdali smo te, druže: i tebe, i tvoju porodicu, i tvoje sinove. Izdali smo sebe. Ti si Kosovo: ti si za sjećanje, mi smo za zaborav.
Nadam se da ćemo se vidjeti skorih dana, tako sam ti napisao prošlog jula. Ti skori dani danas su se pretvorili u beskraj i beskonačnost: nećemo se vidjeti, druže. A hoćemo! Vidjećemo se i srešćemo se zajedničkom idejom, borbom da dosanjamo ono što si ti sanjao, i ovdje u mojoj Crnoj Gori, u cijeloj regiji. Daću svaki atom svoje snage za to.
Kosovo si ti, Olivere, a Kosovo ne umire: ono je više od kamena i zemlje, kao što si i ti više od krvi i mesa.
Neka ti je laka crna zemlja, ljudino!