Zašto je 2018. godina velikog rizika?

© REUTERS / Goran TomaševićDemonstracije
Demonstracije - Sputnik Srbija
Pratite nas
U godini koja je za nama, 2017, možda nije bilo onoliko dramatičnih pojedinačnih događaja kao što su to godinu dana ranije bili britanski referendum o izlasku iz Evropske unije i pobeda Donalda Trampa na predsedničkim izborima u Americi, ali se 2017. svejedno ne može smatrati dosadnom.

Naprotiv, previranja su u toku bezmalo svuda, od srca imperije u Sjedinjenim Američkim Državama preko Evropske unije koja traga za svojom budućnošću i Bliskog istoka, na kome nema mira uprkos porazu DAEŠ-a, pa do Dalekog istoka koji opasno balansira na ivici nuklearnog rata.

Šta nam se sve, dakle, dogodilo tokom 2017. godine? I čemu možemo da se nadamo u 2018, ili pak od nje treba da strepimo?

O ovim su pitanjima u „Novom Sputnjik poretku“ govorili novinar Slobodan Reljić i Miloš Jovanović, predsednik DSS-a i docent na Pravnom fakultetu u Beogradu.

Godinu za nama, sumira Slobodan Reljić, „obeležile su posledice onoga što se dogodilo 2016, bregzita i trampokalipse. To su dva ključna događaja koja određuju očigledno opadanje moći Zapada… Spoljna politika SAD pretvorila se u jednu vrstu očajničkih pretnji, što je kulminiralo ovih dana u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija na glasanju oko Jerusalima. Kad je neko moćan, on ne preti. Svi unapred znaju da moraju da se povinuju, i tako je i bilo do sada. A kad počne javno da preti, to znači da je sila već izgubila svoju moć, da je izgubila svoje utemeljenje i biće sve više onih koji neće da prate njihove zahteve. Ova godina je važna zato što se dosadašnji poredak ubrzano raspliće“.

„U 2017. došlo je do ubrzavanja procesa koji su zapravo započeli još od 2000. godine, kada je unipolarni momenat bio na vrhuncu a mi smo bili njegove žrtve… Takav poredak danas je već potpuno nezamisliv. Uostalom, nijedan unipolarni momenat nije trajao večno“, nadovezuje se Miloš Jovanović, dodajući da su „nestajanju moći Zapada doprineli i spoljni konkurenti, ali i unutrašnji problemi na samom Zapadu, čiji je poredak prestao da daje rezultate i u ekonomiji i u bezbednosti, a upravo na tome je bio zasnovan njegov legitimitet jer osećaja kohezije ionako nema.“

Godina koja je za nama započela je predsedničkom inauguracijom Donalda Trampa. Kakav je bilans prve godine njegove vladavine, koja očigledno nije donela onu promenu kojoj se pristojan svet nadao? 

Sumirajući svoje utiske, Ričard Has, predsednik uticajnog američkog trusta mozgova Savet za spoljne odnose, ovih dana u magazinu „Atlantik“ uz dozu nezadovoljstva ocenjuje da, iako se Trampova spoljna politika nije pokazala izolacionističkom kako se vašingtonski establišment pribojavao, ona ipak predstavlja „abdikaciju“ s pozicije globalnog liderstva, jer SAD „više nisu lider u održavanju alijansi, izgradnji globalnih institucija i promociji ljudskih prava… Od glavnog čuvara međunarodnog poretka, SAD su postale glavni remetilac“. A sve i da u Vašingtonu dođe do promene na staro, navodi dalje Has, „pitanje je da li bi drugi ikada više mogli da posmatraju SAD na isti način, jer, ako je radikalna promena mogla da se dogodi jedanput, može da se dogodi i ponovo“.

Donald Tramp - Sputnik Srbija
Tramp u video-poruci: Oblikovaćemo sutrašnji svet snagom američkih ruku

„Uz sve razlike u pojavnim oblicima, Tramp sada ima ulogu Gorbačova“, ocenjuje Slobodan Reljić. „Američki sistem je iznutra šupalj, truo. Tekuća istraga navodnog ruskog uticaja jeste manifestacija takvog stanja stvari. Oni se predstavljaju kao demokratska država, lider slobodnog sveta, a priznaju da tamo postoji duboka država koja predstavlja negaciju svake ideje o demokratiji. Tramp je utoliko istorijska ličnost, jer sve to sada izlazi na videlo.“

„Ali i nezavisno od Trampa“, dodaje Miloš Jovanović, „SAD više ne mogu da budu svetski žandarm, zbog uspona Rusije ali i Kine, koje je nakon dugog ustezanja sad napokon počela da projektuje svoju naraslu ekonomsku, vojnu i tehnološku moć i na međunarodnom nivou. To je istorijska zakonomernost“.

Proces povlačenja američke moći, koji je tokom 2017. postao očigledan, ostavlja i posledice s druge strane Atlantika, na Evropsku uniju. „Mi stalno zaboravljamo da je Evropska unija nastala kao projekat Sjedinjenih Američkih Država u odnosu na Istočnu Evropu i Sovjetski Savez“, kaže Reljić, s čime je saglasan i Jovanović: „EU od početka nije bila ni ekonomski ni politički, već geopolitički projekat pod američkim patronatom, što je dokumentovana činjenica. I kada se geopolitičke okolnosti promene, ona gubi smisao koji je imala.“

Suočena s time ali i sa nuždom da se redefiniše posle bregzita, EU sad lansira ideju o dubljoj integraciji i stvaranju „Sjedinjenih evropskih država“ do 2025. godine, istovremeno preteći izbacivanjem svih koji se tome protive.

„Ne samo da takve ideje nemaju uporišta u realnosti, nego ih nikada nisu ni imale… To ne znači da će Evropska unija da se raspadne u jednom danu, ali sile raspadanja tamo su mnogo jače od kohezionih“, uveren je Slobodan Reljić.

Miloš Jovanović: „EU ima problem koji je imala i svaka druga heterogena politička zajednica — heterogena religijski, nacionalno, politički — a to je nestabilnost i nemogućnost da napravite polis, u smislu osećaja pripadnosti tome što gradite. Uostalom, i bregzit i događanja u Kataloniji jesu dezintegrativni procesi, u direktnoj suprotnosti sa samom idejom Evropske unije. Oni pokazuju i da je identitet važan za svaku političku zajednicu, a to je nešto što Evropa nema i ne može imati sa 27 članica. Proširenje iz 2004. godine, koje je u stvari bilo NATO proširenje s geopolitičkim ciljevima, uništilo je svaku šansu za dublju integraciju članica. EU u današnjem obliku ne može da se održi, a mala je šansa i za dublju integraciju jezgra EU.“

Putin u seriji Crno ogledalo - Sputnik Srbija
Putin se „obratio“ Amerikancima: Dragi prijatelji... (video)

I dok će se pitanje budućnosti Evropske unije rešavati u godinama koje su pred nama, godina koja je neposredno pred nama, 2018, nosi mnogo urgentniju pretnju izbijanja velikog rata na Bliskom i/ili Dalekom istoku, budući da Amerika istovremeno preti i Iranu i Severnoj Koreji. S tim u vezi, londonski „Gardijan“, list koji je podržao svaku zapadnu vojnu intervenciju u proteklih četvrt veka, predviđa da će u 2018. SAD sigurno biti agresivnije prema Iranu jer je čitav Trampov tim sačinjen od intervencionističkih jastrebova koji u Iranu vide neprijatelja.

Istovremeno, „Njuzvik“ citira direktora Međunarodnog instituta za strateške studije Marka Ficpatrika, koji procenjuje da šanse za izbijanje rata na korejskom poluostrvu u narednih nekoliko meseci iznose 50 odsto, dok „Gardijan“ navodi i da H. R. Mekmaster, Trampov savetnik za nacionalnu bezbednost, zagovara „preventivni rat“, te da Bela kuća u načelu smatra da odvraćanje nuklearne Severne Koreje nije moguće, te da ona mora da bude napadnuta, bez obzira na žrtve…

Zaključuje Slobodan Reljić: „Svet je stalno na ivici rata, jer oni koji gube s tim ne mogu da se pomire. Iako Amerika ima sve manje snage da povede rat, rat nije uvek pitanje racionalnih odluka. Događaji, jednostavno, mogu da dobiju sopstveni zamah, i otuda je stanje takvo da u svakom času može da izbije sukob. Ovo je vreme velikog rizika“.

Sve vesti
0
Prvo nova obaveštenjaPrvo stara obaveštenja
loader
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala