Ono što svakako najviše intrigira vjerovatno ne samo crnogorsku, već zasigurno i regionalnu javnost, jeste dilema da li će se dugogodišnji prvi čovjek DPS-a Milo Đukanović još jednom kandidovati za funkciju predsjednika Crne Gore.
Po svemu sudeći, radi se o odluci koja nije nimalo jednostavna ni za samog Đukanovića, koji je prvobitno odluku o predsjedničkom kandidatu DPS-a najavio za kraj novembra, da bi ubrzo potom stao na loptu i saopštio da će se o tome izjasniti tek na kraju godine.
Nema sumnje da bi Đukanović kao predsjednički kandidat DPS-a bio idealan izbor za tu partiju, o čemu svakodnevno svjedoče i sve učestaliji javni apeli brojnih visokih funkcionera DPS-a da Đukanović na koncu prihvati kandidaturu.
Tu je takođe i široko rasprostranjena percepcija mnogih analitičara i javnosti da bi Milo Đukanović kao predsjednički kandidat bio praktično nepremostiva prepreka za cjelokupnu opoziciju koja djeluje prilično dezorijentisano i već mjesecima prolazi kroz neki vid agonije.
Sa druge strane, ono što je za DPS dobitna formula za tuču na domaćem terenu, čini se da bi moglo da bude potencijalno veoma riskantno kada je riječ o međunarodnom planu.
Naime, javna je tajna da je Đukanović prilično nepoželjan partner za određene veoma važne centre moći koji su od velikog značaja za evropski put Crne Gore, a tu se prije svega misli na Berlin, koji osim što je praktično „glavni grad“ Evropske unije, već skoro dvije decenije odbija da uvrsti Đukanovića u red poželjnih sagovornika sa Balkana.
Tako dolazimo do činjenice da je, pored dugogodišnjeg odbijanja Angele Merkel da se sretne sa Đukanovićem, poznata i okolnost da su vrata za prvog čovjeka DPS-a zatvorena i u Moskvi, pa se postavlja pitanje da li je za jednu evropsku državu uputno da je predstavlja čovjek kome je praktično onemogućena saradnja sa Njemačkom i Rusijom.
I naravno, da li Đukanović ako su sve narečene stvari poznate, predstavlja prevashodno dio problema, a ne dio rešenja za samu Crnu Goru?
U tom smislu, nema sumnje da bi za zemlju, koja pretenduje da se uskoro pridruži EU, Đukanović kao politička figura predstavljao ozbiljan balast na evropskom putu.
Politički analitičar i novinar Dražen Živković prolongiranje odluke o tome ko će biti kandidat DPS-a na predsjedničkim izborima, za Sputnjik tumači kao „jasan pokazatelj da je Milo Đukanović pod pritiskom pojedinih međunarodnih centara da odustane od namjere da se kandiduje za predsjednika Crne Gore“.
„Njegova kandidatura gotovo izvjesno bi značila i pobjedu na predsjedničkim izborima, pa odlaganje da se saopšti ko je kandidat DPS-a, znači da je Đukanović pod baražnom paljbom spolja da odustane od kandidovanja. Naravno, Đukanović kao iskusan političar zna da mu upravo slanjem indirektnih poruka da odustane, pojedini međunarodni centri moći upravo šalju signal da je nepoželjan na funkciji prvog čovjeka Crne Gore. On ima isuviše kriminalnog putera na glavi da bi mogao da se inati sa međunarodnom zajednicom, pa je očekivano da će odluku o tome ko će biti kandidat DPS-a držati u tajnosti što je duže moguće“, kaže Živković.
Živković je takođe prokomentarisao i poznatu činjenicu da Berlin decenijama ne gleda blagonaklono na Đukanovića, što on tumači kao glavni razlog zbog kojeg se prvi čovjek DPS-a do ovog trenutka nije prihvatio predsjedničke kandidature.
„Svi smo svjedoci da Đukanovića nikada od početka njegove vladavine, a to je više od dvije decenije, nijesu primili njemački državnici koji inače igraju najznačajniju ulogu u Evropi. Sve nezvanične informacije govore da je upravo Njemačka prva poslala indirektnu poruku Đukanoviću da ne bi bilo dobro da se on kandiduje na narednim izborima. Jer znajući Đukanovića, da nema pritiska spolja, on bi već prije mjesec dana ozvaničio svoju kandidaturu. Realno, ako Đukanović ne bude kandidat, samo nestranačka ličnost koju bi podržala kompletna opozicija ima ozbiljne šanse da pobijedi bilo kog drugog kandidata DPS-a. Svaki drugi scenario, gdje bi se kandidovali stranački prvaci, bojim se, unaprijed je osuđen na propast“, zaključuje naš sagovornik.
