„Srbi u Crnoj Gori ne mogu biti tretirani kao dijaspora i to ne zato što su većina njih postali Srbi u političkim procesima devedesetih, nego prvenstveno zbog toga što su i oni i svi njihovi preci rođeni u Crnoj Gori“, rekao je Đukanović za „Pobjedu“.
Naravno, većina Srba u Crnoj Gori zatečeni su saznanjem da su postali Srbi prije samo nekih dvadesetak godina, a mnogi se takođe pitaju otkud to da se u 21. vijeku osjećaju kao građani drugog reda i to upravo u zemlji u kojoj su po priznanju Đukanovića starosjedioci.
Komentarišući najnoviji stav prvog čovjek DPS-a povodom srpskog pitanja u Crnoj Gori, istoričar Aleksandar Stamatović za Sputnjik kaže da Đukanovićeva izjava predstavlja „samo dio već prepoznatljivog miljea političkog i državno-identitetskog projekta, koji je počeo od njegovog razlaza sa Slobodanom Miloševićem 1996. godine“, kada je on, kako Stamatović dodaje, „izvjesno vrbovan od strane Sjedinjenih Američkih Država da razbije Saveznu Republiku Jugoslaviju“.
„Radi se zapravo o kontratezi, gdje treba stvoriti potpuno novi crnogorski identitet, koji je oličen u povezanosti identiteta — crnogorska država, crnogorski jezik i crnogorska crkva. Pritom se ide korak dalje u unifikaciji tog identiteta, koji je zasnovan na koncepciji antičkog Rima, to jest civis romanusa (rimskog građanina), gdje je Rimljanin bio svako ko je građanin Rima. U širem kontekstu, to se sada radi i u Crnoj Gori, jer svako ko je državljanin Crne Gore, bio on Srbin, nacionalni Crnogorac, Albanac, musliman, ili Hrvat, on je dakle — Crnogorac“, kaže Stamatović.
Da se radi o klasičnoj zamjeni teza govori i činjenica da je crnogorska nacija, prema viđenju našeg sagovornika, u suštini „vještački stvorena od strane komunista posle pobjede u ratu 1945. godine“, pri čemu se, kako kaže, zapravo radilo o „istom modelu kakav je upotrijebljen u Sovjetskom Savezu od strane boljševika, tj. razbijanja ruskog naroda i ruskog etničko-nacionalnog identiteta, na ruski, bjeloruski i ukrajinski“.
„Jugoslovenski komunisti u tom smislu nijesu ništa novo izmislili. Kasnije kombinacijom dekreta i nametanja crnogorskog identiteta represijom, crnogorski identitet je usađivan na svaki mogući način van srpskog i on je završnu fazu dobio u Đukanovićevo vrijeme. Dakle, radi se o jednom procesu koji ne traje posljednjih 10, 15 ili 20 godina i koji se može samo vezati za Đukanovića. To je proces koji je započet 1945. godine, on traje decenijama, a ova Đukanovićeva era predstavlja nekakav krov ili završnicu razbijanja tog srpskog nacionalnog identiteta u Crnoj Gori“, kaže Stamatović.
Kako objašnjava naš sagovornik, u Crnoj Gori pored tradicionalnog srpskog, pravoslavnog i nadasve pravoslavno-slovenskog identiteta, sada treba napraviti novi, koji je suštinski „antisrpski, rimokatolički i globalno latinično-zapadnjački“ identitet.
U tom cilju u Crnoj Gori su, kako Stamatović dodaje, „potpuno promijenjeni školski programi, uvedena je latinica kao isključivo pismo u državnoj korespondenciji“, prisutni su vidovi „kroatizovanog“ izražavanja (odnosno, hrvatskog), dok se „srpski i ćirilički identitet briše na svakom koraku i proglašava za antidržavni i anticrnogorski“.
„Ako se izražavate kao Srbin vi ste antidržavni i nepoćudan element i tu se može uspostaviti jedna geneza paralelnosti sa Nezavisnom Državom Hrvatskom, a pored institucionalne indoktrinacije, na sceni je i vaninstitucionalna u svim kulturološkim oblicima i pritom je naročito na udaru istorija — to kažem kao profesionalni istoričar. Formiran je čitav jedan ešalon kulturoloških poslenika raznih provenijencija, među njima svakako i istoričara, koji su svoje karijere izgradili bukvalno negirajući sve što je srpsko u Crnoj Gori“, kaže Stamatović.
Na kraju razgovora za Sputnjik, naš sagovornik je izrazio zabrinutost i po pitanju kreiranja političkog ambijenta, koji bi nakon silaska Đukanovića sa vlasti trebalo da obezbijedi kontinuitet njegovog političkog nasleđa u odnosu na srpsko pitanje u Crnoj Gori.
„Postavlja se i pitanje u političkom smislu šta je alternativa Đukanoviću, jer represija prema Srbima prvenstveno ima uporište u političkoj sili i vlasti. Drugim riječima, šta poslije Đukanovića, šta dan poslije njega i šta je alternativa njemu, kada se kao alternativa pojavljuju političke grupacije koje baštine rezultate globalne Đukanovićeve antisrpske politike. Da stvari po Srbe budu gore, za neke od tih grupacija Srbi masovno glasaju na izborima, iako zauzvrat Srbi ne dobijaju nikave garancije ili politička obećanja da će oni popraviti svoj položaj kada dođu i ako dođu na vlast“, zaključuje Stamatović.
