Afera je postala javna nakon što je višedecenijski radnik Narodnog muzeja Crne Gore Aleksandar Berkuljan podnio krivičnu prijavu Osnovnom tužilaštvu na Cetinju zbog krađe muzejskih predmeta iz te institucije. Prema Berkuljanovim tvrdnjama, Narodni muzej je decenijama bio meta pohara, o čemu postoje i pisani tragovi.
Kao primjer za to Berkuljan je naveo i obraćanje nekadašnjeg direktora Narodnog muzeja Crne Gore Rista Dragićevića Vladi Crne Gore, u kojem postavlja pitanje otuđenja preko 900 predmeta, ističući tako da se od nekadašnjih 900, nakon trideset godina, došlo do cifre od 2.700 predmeta.
Bivši gradonačelnik Cetinja Jovan Markuš za Sputnjik kaže da skorašnji navodi o pljački kulturnog blaga Crne Gore za njega ne predstavljaju nikakvo iznenađenje.
„Ja sam 1987. godine kao predsjednik Gradske vlade Cetinja pokrenuo pitanje pohare Dvora kralja Nikole, koji je jedna od organizacionih jedinica Narodnog muzeja Crne Gore. Svoja saznanja sam objavio u mojoj knjizi ’Povratak kralja Nikole I u otadžbinu: putovanje dugo 73 godine‘. I kasnije sam, kao građanin Cetinja, ukazivao gdje bi mogle da se nalaze ukradene slike Vlaha Bukovca, koje su nesporno završile u Hrvatskoj, ali nadležni u galeriji Narodnog muzeja Crne Gore i Ministarstva kulture Crne Gore nijesu reagovali, kao što nijesu reagovali ni poslije nalaza naše komisije iz 1987. godine“, kaže Markuš.
Sagovornik Sputnjika naglašava da je, pored svega, ipak „iznenađen brojem nestalih dragocjenosti na nivou Narodnog muzeja Crne Gore koji je javnosti objelodanio službenik muzeja Aleksandar Berkuljan“, ali, kako Markuš upozorava, pljačka muzejskih eksponata, nažalost, nije jedini problem. Problem predstavlja i način na koji se vrši sam otkup predmeta od strane Narodnog muzeja kao državne institucije.
„Dovoljno je obratiti pažnju na način otkupa umjetničkih predmeta od strane dosadašnjeg direktora Narodnog muzeja vajara Pavla Pejovića, gdje on na primjer otkupljuje predmete od sebe i sina, ili na način otkupa arheoloških dragocjenosti od Steva Vučinića koji su nesporno ’nađeni‘ sa Zakonom o zaštićenim arheološkim nalazištima, itd… One službenike muzeja koji su na ovo ukazivali direktoru Pejoviću i Ministarstvu kulture jednostavno su sklanjali sa poslova na kojima su do tada radili kako ne bi dalje ukazivali na evidentne pljačke nadležnih u Narodnom muzeju Crne Gore“, tvrdi Markuš.
On skreće pažnju i na vidnu zloupotrebu institucije Narodnog muzeja od strane aktuelnih crnogorskih vlasti koje su u Savjet NMCG postavile samo po titulama zvučna imena poput prof. dr Đorđa Borozana, dr. Živka Andrijaševića, književnika Nika Martinovića, publiciste Marke Špadijera i drugih, a za koje naš sagovornik primjećuje da, „umjesto da su se starali o zaštiti kulturnih dobara“, oni su se suštinski „bavili falsifikovanjem istorije’.
„Ovi dukljansko–montenegrinski istoričari i ideolozi su u Statutu NMCG jednostavno, na primjer, ’izbrisali iz istorije‘ dinastiju Nemanjića, to jest 2 vijeka istorije Zete. Članovima Savjeta i Ministarstvu kulture je bilo sve poznato u vezi sa pljačkom muzeja, kako navodi gospodin Aleksandar Berkuljan, ali su o tome ćutali jer im je bilo važnije falsifikovanje istorije od pljačke NMCG. Sada su na potezu pravosudni organi Crne Gore, jer je gospodin Berkuljan podnio tužilaštvu krivičnu prijavu. Tačno se zna ko su u vrijeme saznanja o pljačkanju bili odgovorni u Ministarstvu kulture, Savjetu NMCG, ko je bio generalni direktor NMCG, pa neka odgovaraju za ono što im je bilo u opisu nadležnosti, a nijesu preduzeli“, zaključuje Markuš.
