„Nikada kao glavni specijalni tužilac države Crne Gore nisam kazao, ni privatno ni javno iznosio da je Rusija kao svjetska sila i naš prijatelj 300 godina u ovo uključena, naprotiv, svi su ovdje svjedoci, a i ovo vijeće, da sam intervenisao i ukazivao da nismo govorili ’ruski specijalci‘ i ’ruske specijalne jedinice‘, nego da su to komandosi nacionalistički koji su, kako je objašnjeno, organizovani pod svim ovim“, saopštio je Katnić.
Naravno, promjena u zvaničnom diskursu glavnog specijalnog tužioca trebalo bi da raduje, ali mnogima su još veoma svježe u sjećanju ostale Katnićeve optužbe na račun Moskve, što u televizijskim emisijama kada je govorio da „dio državnih organa Rusije“ stoji iza pripremanja puča u Crnoj Gori, a tu je takođe i najsvježiji primjer sa nedavnog sudskog pretresa, kada je Katnić ustvrdio da su jedinice ruske vojne kontraobavještajne službe GRU uoči izbora bile stacionirane na Zlatiboru sa namjerom da napadnu Crnu Goru.
Takođe, tu je i ozbiljna šteta na fonu bilateralnih odnosa između Ruske Federacije i Crne Gore prouzrokovana optužbama Podgorice na račun Kremlja, pa se nameće osnovno pitanje kada je i da li je uopšte ikada specijalni tužilac Katnić zaista govorio istinu, jer je očigledno njegova današnja izjava u potpunoj koliziji sa onim što je javno propagirao u proteklih godinu dana.
Ipak, čini se da su i sam tok suđenja, kao i nova saznanja i dokazi koji polako izlaze pred sud javnosti bili možda i odlučujući faktor za korigovanje nastupa glavnog specijalnog tužioca.
Tu se u prvom redu misli na široku lepezu novih informacija i dokaza koja su vezana za ličnost glavnog svjedoka saradnika, a od čijeg svjedočenja o koncu visi kompletan postupak i validnost same optužnice.
U tom smislu, analiziranjem osoba i organizacija sa kojima je glavni svjedok sarađivao dolazi se do nesumnjivog zaključka da je svjedok Saša Sinđelić gotovo isključivo bio u kontaktu sa licima koja se nalaze pod istragom ruskih državnih organa. Tako se tokom iskaza svjedoka saradnika doznalo da je Sinđelić bio u čestom kontaktu i sa izvjesnim Vencislavom Bujićem, koji mu je po svemu sudeći pomogao u povezivanju sa brojnim „ruskim i proruskim strukturama u Srbiji i Rusiji“, a za kojeg će se kasnije ispostaviti da je jedan od otvorenih NATO propagatora i aktivista.
Ono što je svojstveno svim protagonistima koji su učestvovali u organizaciji „državnog udara“ u Crnoj Gori jeste da su svi agresivno gradili javni imidž srpskih nacionalista „proruski“ orijentisanih, za koje će vrijeme kasnije pokazati da su na ovaj ili onaj način bili povezani sa zapadnim obavještajnim službama.
Sve u svemu, kako postupak odmiče polako se na minimum sužava prostor za Tužilaštvo Crne Gore kojim će ono moći da dokaže bilo kakvu umiješanost državnih organa Rusije ili njenih specijalnih službi u navodni pokušaj puča u Crnoj Gori. Upravo suprotno, sve ukazuje da se radilo o režiranoj predstavi u kojoj su glavne uloge imali lica i osobe povezane sa obavještajnim strukturama NATO-a, prema kojima je Rusija u prošlosti već preduzimala odgovarajuće mjere.
Utoliko možda nimalo ni ne čudi spuštanje lopte po pitanju ruskog miješanja od strane glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića. Jer u scenario pokušaja „državnog udara“ od strane Rusije već odavno gotovo da niko ne vjeruje ni u samoj Crnoj Gori.