Tri decenije, otkad je spolja projektovana i instalirana kriminogena vlast, traje taj proces razaranja bića, falsifikovanja istorije i relativizovanja našeg kolektivnog ja. Opasnije je nego ikada: tresu se temelji, zajedno sa istorijom pod njima, a niko da ih ozbiljno pridrži, ozdravi i ojača.
Srbija je, u tri decenije, više puta okusila smjenjivost vlasti, izdižući se, danas, na nivo najvažnijeg, moćnog regionalnog igrača. Rusija se izdigla na nivo jednog od globalnih, svemoćnih lidera. A Crna Gora? Državna antipolitika marionetskog režima, kao zvanične promoviše antisrpsku i antirusku politiku. Od dvije nacionalne istorijske šanse — Beograda i Moskve — utemeljene u kulturnim, istorijskim, vjerskim i tradicionalnim bliskostima, Podgorica je stvorila dvije nacionalne traume oličene u nepovjerenju i neprijateljstvu. Zvanična crnogorska politika liči na grupu kamikaza i kanibala: rušimo sopstvene temelje i gutamo sopstveno biće.
Ima to ime: anticrnogorska politika.
Sankcije Rusiji i odnos prema Srbiji (mimo kurtoaznog i proceduralnog) samo su vrh ledenog brijega našeg dubokog nacionalnog pada. Treba biti vanredno glup ili neopjevano nedobronamjeran i ucijenjen — a čini se da je oboje u igri, sa akcentom na ovom drugom — pa se ovako ponijeti prema nasleđu koje smo, krvlju i srećom, dobili u amanet, kada su nam preci na uvo došapnuli važnost naših odnosa sa Srbijom i Rusijom, za nas same. Ne govorim o narodnom tradicionalizmu, već o državnoj mudrosti. Ne pričam o emocijama, već o odgovornosti nacija koje žele da budu velike, a takve — za razliku od nas — drže do svojih vječnih veza. Velike države, čuvaju velike veze.
Možete li zamisliti da Sarajevo vodi antitursku politiku i uvede sankcije Ankari? Da li se može domisliti da Beč promoviše antinjemačku politiku i potpiše sankcije Njemačkoj? Da li realno zvuči da ovo što kontroliše Kosovo počne antialbansku politiku i odluči da sprovede sankcije Tirani ili Ankari? Ako je Moskva centar pravoslavlja, dominantne konfesije u Crnoj Gori, nije li politički, da — politički, o duhu i metafizici neka govore sveštenici, nije li, dakle, politički glupo i nepragmatično, nemati najbolje odnose sa takvom adresom? Još više: nije li to obaveza koju nameće jedna većina? To je tipično pitanje geopolitičkog pragmatizma. Ako je Beograd matica Srba, pa i da ih je daleko manje od popisanih, ogromnih 30 odsto u Crnoj Gori, pa i da ne dijelimo istu istoriju, pa i sve da nijesmo isti narod, Srbi i Crnogorci, a jesmo, zar nije politički i ekonomski antimudro, nemati najbolje odnose sa takvom adresom? Crna Gora se bavi upravo takvim, opasnim stvarima: prihvatili smo ulogu batine, time batinjajući i sebe same po čelu.
I nije to opasno samo za pravoslavce, taj naopaki i patološki, destruktivni odnos prema Beogradu i Moskvi, to je opasno po sve narode Crne Gore, po region. To je, upravo, antigrađanska politika. Nije li Bošnjaku bolje da zemlja u kojoj živi, Crna Gora, ima sređene i stabilne odnose sa onom zemljom koja ne u maloj mjeri utiče na region, pa i „njegovu“ Bosnu, sa Srbijom? Pita li se, recimo, moj brat Bošnjak kako to da „njegov“ Erdogan samo što se nije pobratimio sa Putinom, a „njegov“ Milo Putinu uvodi sankcije? Pita li se Bošnjak kako to da „njegov“ Kadirov „služi“ Putinu, a „njegov“ Milo pljuje po njemu? Odgovor je na dlanu: Erdogan i Putin su suvereni, a Đukanović marioneta. Pitanje je samo: do kada ćemo trpjeti da i mi, skupa sa njim i zbog njega, budemo to isto, marionete i batine? Pitanje je veliko kao naša istorija: hoćemo li da budemo nacija sa integritetom ili narod na povodac?
Ko voli takve narode? Ne vole ih ni oni koji ih kontrolišu.
Odnosi Crne Gore sa Srbijom i Rusijom nijesu samo taoci politike vlasti, već i politike opozicije kroz sve ove decenije. Malo šta je na ovom svijetu — ne računajući Kineski zid i matematičke aksiome — ostalo tako nepromjenjivo kao crnogorska opozicija u svojoj nerijetko promašenoj metodologiji, često neorginalnim strategijama i istrošenim politikama. Sada kada se temelji našeg bića tresu, dužnost je, naročito mlade generacije političara, nas, da u procesu demokratizacije cjelokupnog crnogorskog društva ozdravimo, osnažimo i unaprijedimo odnose sa Srbijom i Rusijom. To je obaveza koju zajedno nalažu i đed i unuk, i kultura i ekonomija, i prošlost i budućnost.
I duh, i džep.
Vrijeme je za novu, opozicionu eru: modernog patriotizma. Odnosi sa Srbijom, kao i odnosi sa Rusijom, moraju biti postavljeni na nove temelje modernosti. Ne bezličnog mondijalizma, već zdrave modernosti. Savremeni patriotizam je otvoren i dvojak, osim nacionalnog identiteta i borbe za njegovo očuvanje, on mora istovremeno da govori i sa pozicija univerzalnih, kosmopolitskih vrijednosti, logikom: nijesam za najbliže odnose sa Srbijom samo jer sam Crnogorac ili Srbin, već jer sam za miran i prosperitetan region. Nijesam za najbolje odnose sa Rusijom samo jer sam pravoslavac, već zbog toga što je to mudro, važno i zdravo za planetu.
Patriotizam za 21. vijek.
Nova estetika patriotizma, osavremenjeni patriotizam, nije samo pitanje forme, to je i pitanje suštine: u samoj riječi estetika, krije se riječ etika. Potrebna nam je nova estetika odnosa sa Srbijom. Nova estetika odnosa sa Rusijom. Ništa manje i nova estetika odnosa sa Zapadom. Nova estetika načina na koji se u politici predstavljaju pravoslavlje i crkva. Novi život i svježina jednoj vjekovnoj ideji. Novi talas modernosti. Nova kultura jedne stare ideje. Nova kultura politike. Civilizovano rodoljublje. Nova estetika srpstva u Crnoj Gori. Konačno: nova estetika slobode. Ubijeđen sam da u toj reformaciji — koja mora biti praćena velikim terenskim radom — leži ključ mnogih naših aktuelnih nemira: bez takvog pristupa nema pune stabilnosti za ovu zemlju, bez takvog osavremenjivanja nema cjelovitog rješenja, bez toga nema nacionalnog konsenzusa, bez toga ćemo živjeti na opozicionim političkim razvalinama, tako najmanje trećina naroda (p)ostaje ostrvo. Obostrano je potreban most. Ovo je njegova skromna skica.
Nadmašuje ovo Crnu Goru. To je pitanje regiona, Evrope i svijeta, samo se tako jasno prelama na ovom parčetu Balkana. Rusija je šansa Zapada i Zapad je šansa Rusije. Evropa bez najboljih odnosa sa Rusijom je, vidimo, Evropa bez integriteta. Bezlična sluškinja grube moći nesposobna da se snađe, smiješna i tužna u svom duhu sluganstva, komična do te mjere da sankcije koje uvodi Rusiji, više štete njoj nego Rusiji, a mora da ih uvede. Borba za najbolje odnose sa Rusijom stoga je proevropska politika i borba za slobodnu Evropu. To je pravi evropski patriotizam. Svjesna je toga, bolje nego iko, Angela Merkel. Šarl de Gol, taj veliki duh Zapada, sanjao je o Evropi sa Rusijom, Evropi od Atlantika do Urala. I mi ćemo. Vašington će, kad–tad, shvatiti da je i za njega Rusija velika šansa, a kamoli za Crnu Goru.
Ko je veliki shvatiće, ko je mali kasniće.
Marko Milačić, lider političke organizacije „Otpor beznađu“
