Sinđelić, na čijem iskazu crnogorsku tužilaštvo bazira cjelokupan slučaj, pred Višim sudom u Podgorici imao je opširno višesatno izlaganje u kojem su pominjani mnogobrojni ljudi i organizacije poput navodnih pripadnika ruskih specijalnih službi, Demokratskog fronta, zatim mnogobrojni ljudi i udruženja iz Srbije, Republike Srpske, Crne Gore, četnici, Zavetnici, kozaci, itd…
Ipak, po samom priznanju svjedoka-saradnika, pojedinačni akteri koji je navodno trebalo da učestvuju u izazivanju krvoprolića i smjeni vlasti u Crnoj Gori nisu poznavali jedni druge.
Tako na primjer Sinđelić, koji je i glavni junak čitave „operacije“, sebe opisuje kao „srpskog nacionalistu“, „panslavistu“ i „vođu srpskih vukova“, koji 2015. godine odlazi u Rusiju, i u gradu Rostovu u društvu kozaka upoznaje izvjesnog Edija, koji je navodno pripadnik ruske vojne kontarobavještajne službe.
Ipak, iako po sopstvenom priznanju Ediju ne zna ni pravo prezime, Sinđelić nakon posjete Moskvi u martu 2016. godine, prihvata da po njegovom nagovoru smijeni vlast u Crnoj Gori, ne poznajući pri tom dobro ni političke prilike u zemlji.
Po riječima Sinđelića, Edi mu je tada rekao da oni imaju ljude iz Demokratskog fronta koji kontrolišu opoziciju, te da se mora sprovesti hapšenje u Crnoj Gori, ali da nije precizirao koga treba hapsiti.
Kako kaže, njegova uloga je bila da okuplja ljude iz raznih organizacija u Srbiji i šalje ih u Crnu Goru, jer je trebalo da i neko iz Srbije bude prisutan „zbog moralne podrške“.
Sinđelić, zanimljivo, takođe tvrdi da nikada nikoga od ljudi iz Demokratskog fronta nije lično upoznao, iako je odlučio da im pomogne da dođu na vlast.
„Ja te ljude iz DF-*a ne poznajem lično, nikada ih nisam sreo“, ustvrdio je svjedok-saradnik.
U višesatnom izlaganju svjedoka saradnika bilo je pregršt krajnje čudnih i „interesantnih“ detalja, a jedan od njih je i gdje on izvjesnog Edija, navodnog pripadnika specijalnih ruskih službi podučavao da je 15 dana premalo za pripremanje tako ozbiljne operacije.
„Nemoj mnogo da telefoniraš, sada radi ovako, pošalji te ljude, a ti ćeš da se posvjetiš ovome drugome, da nabaviš oružje“, citirao je Sinđelić Edijeve riječi.
Nakon toga Sinđelić kreće u akciju prikupljanja ljudi i oružja po Srbiji, interesantno, ponovo sve u saradnji sa ljudima koje praktično ne poznaje.
Tako doznajemo fantastičnu činjenicu da ruski specijalci koji je, kako je ustvrdio, trebalo da obave ovaj zadatak, navodno nemaju dovoljno naoružanja, pa Sinđelić kreće u kampanju nabavljanja oružja po „armi šopovima“ i otpadima kako bi misija mogla biti obavljena.
Istovremeno, svjedok-saradnik razmišlja koga bi mogao na brzinu da angažuje za zadatak nabavke oružja, pa kontaktira „vojvodu Paju“ iz Zubinog Potoka, kojem takođe ne zna prezime, i povjerava mu ovako važan zadatak.
U čitavoj priči možda je ipak najinteresantniji detalj kako je Sinđelić regrutovao ljude iz Srbije za odlazak u Crnu Goru, koje je mahom kontaktirao preko Fejsbuka.
Susret sa bivšim generalom srpske žandarmerije Bratislavom Dikićem naročito je interesantan. Sinđelić naime nema povjerenja ni u kog od svojih saučesnika sa kojima priprema „državni udar“, pa nikome ne pominje oružje i krvoproliće, već isključivo nudi novac ljudima da odu na skup u Podgorici.
Za Dikića kaže da na njega gleda „kao na brata i da mu nikada ne bi namestio“, ali ipak mu daje novac da ide u Podgoricu uz potpuno izmišljenu i iskonstruisanu priču.
Simpatičan je i slučaj sa izvjesnim Milošem Jovanovićem, takođe jednim od okrivljenih, kojeg Sinđelić opisuje kao „čovjeka koji nema pojma ni o čemu“, kao „sirotinju“ i „seljaka koji bere jabuke po selu“, pa ga je svjedok-saradnik, prema sopstvenim riječima, upravo „zato angažovao“.
Ništa manje nije komična ni situacija sa glavnim „oružarom“ operacije vojvodom Pajom, koji je navodno trebalo da nabavi neke dronove koje, po Sinđelićevim riječima, ne razlikuje previše od helikoptera.
Mnogo govori i scena kada navodno ispred „Delta sitija“ u Podgorici, prema Sinđelićevim instrukcijama general Dikić i „vojvoda Paja“ treba da se nađu da razmijene neke telefone, pa čitavih 20 minuta stoje jedan do drugog, ne znajući ni jedan ni drugi da je pored osoba sa kojom treba da se sastanu, dok im na koncu to Sinđelić nije potvrdio telefonom.
Utisak na kraju dana je da niko od osoba koje su navodni učesnici i pripadnici kriminalne organizacije uopšte ne poznaju jedni druge, što je naposletku priznao i sam Sinđelić, doslovno abolirajući sve ljude koji su godinu dana proveli utamničeni, rekavši da niko od njih nije bio planiran da se tuče sa policijom i koristi oružje.
Na kraju je svjedok-saradnik za sve propuste i propast samog nauma da se napravi državni udar u Crnoj Gori optužio Demokratski front, rekavši da su „izdajnici“, iako ne poznaje nikog iz te političke organizacije.
