Kako su Amerikanci pomilovali okorele naciste (video, foto)

© Sputnik / RIA Novosti / Uđi u bazu fotografijaNirnberški proces
Nirnberški proces - Sputnik Srbija
Pratite nas
Pre nešto više od 71 godine, 1. oktobra 1946. u Nirnbergu je završeno suđenje istaknutim članovima političke, vojne i ekonomske elite nacističke Nemačke. Međutim, to nije bilo jedino suđenje nacističkim ratnim zločincima u ovom drugom po značaju bavarskom gradu, posle Minhena.

Posle konferencija u Teheranu, na Jalti i u Potsdamu, sile pobednice su odlučile — za nacističke zločine će biti formiran poseban tribunal, a suđenja su regulisana Londonskom poveljom iz 8. avgusta 1945. godine.

Zašto baš Nirnberg?

Prvobitna ideja, za koju se zalagao i SSSR, bila je da se sva suđenja obavljaju u Berlinu, međutim…

Nirnberg je bio predlog SAD, a kao razlog je, pored toga što se nalazio u njihovoj zoni, navedeno i da je jedan od retkih gradova koji su imali očuvanu veliku sudnicu i zatvor većih kapaciteta.

Međutim, sam Nirnberg kao mesto suđenja je imao i značajnu simboliku — bio je to grad u kojem su, pored Minhena, nacisti faktički i počeli svoj uspon, pa je njegov izbor nosio veoma snažnu poruku — u njemu će ga i završiti. 

A da li će?

I dok su pred Međunarodnim vojnim tribunalom optužene 24 osobe i šest organizacija, mnogi nacistički zločinci ipak nisu izvedeni pred njega.

© Sputnik / Viktor Kinelovskiй / Uđi u bazu fotografijaOptuženi Rudolf Hes govori pred tribunalom tokom Nirnberškog procesa
Optuženi Rudolf Hes govori pred tribunalom tokom Nirnberškog procesa - Sputnik Srbija
Optuženi Rudolf Hes govori pred tribunalom tokom Nirnberškog procesa

Krajem septembra 1947. u Nirnbergu je počeo proces protiv Ajnzac grupa — odreda smrti koji su vršili represije nad civilima na prostorima koje je Vermaht osvojio tokom Drugog svetskog rata.

Pripadnici ovih jedinica su vršili masovna pogubljenja u mnogim delovima istočne Evrope, a među najzverskijim su ona u Treblinki, Majdaneku, Babjem Jaru — predgrađu Kijeva i Zmijovskoj Balki, predgrađu Rostova na Donu.

Međutim, ovim nacističkim zločincima nije sudio Međunarodni tribunal, već isključivo vojni sud SAD.

Uprkos prvobitnim teškim presudama koje su varirale od dvadesetogodišnjeg zatvora do smrtne kazne, mnogi osuđeni su pomilovani i pušteni na slobodu već do sredine ′50-ih godina. 

Šta su bili glavni razlozi ovako humanog odnosa prema „eskadronima smrti“?

O pokolju u Babjem Jaru smo već pisali, a po zverstvima ništa nije zaostajao ni onaj u predgrađu Rostova na Donu.

Nacisti su grad okupirali krajem jula 1942. godine, a već 11. avgusta desio se sličan scenario kao u predgrađu Kijeva.

Tog dana se, na šest punktova u gradu, na poziv okupacionih vlasti okupilo na hiljade Jevreja. Rečeno im je da će ih iseliti iz grada i prebaciti na drugu lokaciju. Oko 15.000 civila, uglavnom žena i dece, odvedeno je u Zmijevsku Balku, predgrađe Rostova, gde je izvršena egzekucija.

Među ubijenima je bila i svetski poznata psihoanalitičarka, koleginica i prijateljica Frojda i Junga — Sabina Špilrajn, ciriški student medicine i osnivač dečje psihijatrijske bolnice u Rostovu na Donu — prve takve u SSSR-u, verovatno jedna od najpoznatijih žrtava Holokausta.

Tokom okupacije je, na ovom prostoru, ubijeno oko 30.000 ljudi. Pored Jevreja, stradali su i članovi pokreta otpora, komunisti, ratni zarobljenici, ali i ostali stanovnici grada. Zmijevska Balka se pretvorila u mesto masovnih egzekucija — a sva pogubljenja su imala zajednički imenilac — SS i Ajnzac grupe.

Za ovaj masakr je direktno bila odgovorna Ajnzac grupa D, pod komandom SS oberfirera Valtera Birkampa, dok je u egzekucijama učestvovala Sonderkomanda 10A kojom je rukovodio Kurt Hristman. 

Imena dželata su bila dobro poznata tokom rata, ali mnogi nisu dočekali suđenje. Većina je izvršila samoubistvo na kraju rata, ali mnogo njih je preživelo i dugo izbegavalo ruku pravde, među njima i već pomenuti Hristman, koji se do 1980. godine bavio trgovinom nekretninama u Saveznoj Republici Nemačkoj. 

Ali, čak ni mnogi koji su se, ipak, našli na optuženičkoj klupi — nikada nisu dobili ono što su zaslužili.

Nirnberški „džep

Krajem septembra 1947. godine u Nirnbergu je pokrenuto novo suđenje nacističkim zločincima. Za razliku od glavnog procesa na kome je suđeno rukovodstvu nacističke Nemačke (onom delu koji je od njega ostao), ovde se radilo o sasvim drugačijem statusu optuženih.

Nisu to bili lideri države, komandanti vojske, flote i rukovodioci partije, već izvršioci srednjih i nižih nivoa.

Ali, postojala je još jedna važna razlika — sudska veća pred kojima im je suđeno više nisu bila međunarodna.

Male tribunale su monopolizovale Sjedinjene Države, suđenja su sprovedena pod ekskluzivnom kontrolom američke strane u formatu tradicionalnom za američku pravdu — „SAD protiv…“.

Proces od 29. septembra 1947. godine postao je poznat kao „SAD protiv Ota Olendorfa“. SS oficir Olendorf je bio Birkampov prethodnik na mestu komandanta Ajnzac grupe D i jedan od najodgovornijih za zločine počinjene na teritoriji Ukrajine i južnih delova Rusije.

Ukupno, uključujući Olendorfa, u američki tribunal su dovedena 24 okrivljena, uglavnom komandanti Ajnzac grupa i Sonderkomandi, njihovi zamenici, kao i nekoliko oficira koji su u ovim strukturama zauzimali neke manje važne pozicije.

Međutim, sam proces je imao mnogo šupljina. S obzirom na to da se radilo o američkom sudu, osnovni dokazi su bili veoma slabi, a što je najvažnije, nije bilo ni svedoka. Sve se svodilo na papire koje su prikupile obaveštajne službe, kao i arhivu nemački pedantnih SS jedinica i Ajnzac grupa. Glavnu ulogu su imala i svedočenja pojedinih sa optuženičkih klupa, a među njima i samog prvooptuženog, koji su na taj način želeli da bar malo ublaže svoju sudbinu.

Optužnica je formirana u tri tačke:

1) zločini protiv čovečnosti (uključujući progone na rasnoj, političkoj i verskoj osnovi)

2) ratni zločin

3) članstvo u kriminalnim organizacijama.

Presuda je izrečena 10. aprila 1948. godine, svi optuženi su proglašeni krivim. Međutim…

U januaru 1951. godine, „Komisija za pomilovanje“ je preinačila većinu presuda i najveći broj osuđenih — pomilovala!

Dvojica optuženih — Ril i Graf — proglašeni su krivim samo po trećoj tački. Emil Hausman iz Ajnzac grupe D je izvršio samoubistvo tokom suđenja. Komandant Ajnzac grupe C Oto Raš, najodgovorniji za zverstva u Babjem Jaru, preminuo je u zatvoru od posledica paralize.

Nemački kancelar Adolf Hitler rukuje se sa mladim članovima elitne nacističke SS jedinice 1937. godine u Berlinu - Sputnik Srbija
Košmar na periferiji Kijeva: Kako su nacisti počeli krvavi pir (foto)

Trinaest optuženih osuđeno je na smrtnu kaznu, ali je presuda izvršena u samo 4 slučaja. Obešeni su komandanti Ajnzac grupa B i D, Nojman i Olendorf, kojima čak ni saradnja sa tužilaštvom nije pomogla. Na vešalima su završila i dva komandanta Sonderkomandi — Blobel, direktni izvršilac masakra u Babjem Jaru, i Braun. Član Ajnzac grupe A, Štajmle, nije dočekao izvršenje presude. I on je preminuo u pritvoru.

Međutim, komandant Ajnzac grupe A — Jost, osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu, pušten je već 1951. godine, to jest, samo tri godine nakon izricanja kazne.

Slična sudbina očekivala je i ostatak optuženih — bez obzira na presude, svi su pušteni nakon nekoliko godina. Poslednji osuđeni (podsećamo, izrečene kazne su bile od 20 godina do doživotnog zatvora) pušten je na slobodu već 1958. godine.

Čudne manifestacije humanizma

Na pitanje — odakle odjednom ovakva manifestacija humanizma prema dokazanim ratnim zločincima, odgovori su veoma jednostavni. Već 1949. godine desio se konačni „razvod“ Zapadne i Istočne Nemačke, što je označilo i početak Hladnog rata. S obzirom na to da su se svi optuženi našli u Zapadnoj Nemačkoj, a da su zločini za koje su odgovarali uglavnom izvršeni na istoku kontinenta, nije bilo čudno da dođe do ovakvog preokreta.

Međutim, treba ukazati na još dve ličnosti koje su vršile veoma jak pritisak da „Komisija za pomilovanje“ donese ovakve odluke.

Po završetku Drugog svetskog rata, Zapadna Nemačka je imala jake konzervativne i desničarske tendencije. Hrišćanska demokratska unija (CDU) je bila glavni nosilac vlasti, a kancelar iz njenih redova Konrad Adenauer zahtevao je od Amerikanaca da ublaže kazne. Za njega je to bio način da pokaže svoj uticaj građanima i da dokaže da Savezna Republika Nemačka, za razliku od DDR, može pokazati i milost prema prestupnicima.

Ovi Adenauerovi zahtevi su se, međutim, poklopili i sa interesima pojedinih američkih političara koji su svoje karijere izgradili na „spaljivanju crvenih veštica“, „borbi protiv crvene opasnosti“ i „borbi protiv komunizma“. Naravno, najpoznatiji je bio senator Džozef Makarti. Makartijevo lobiranje za ukidanje smrtnih kazni i uslovni otpust nacističkih ratnih zločinaca nije bilo vezano samo za njegova politička uverenja već i za činjenicu da je dolazio iz Viskonsina, čiji glasači su tradicionalno nemačkog porekla.

Šezdesetih godina prošlog veka, sa rastom levih trendova među zapadnonemačkom omladinom, prilično mekan stav prema ratnim zločincima od strane vlade postao je jedan od glavnih razloga zbog kojih je kompromitovani CDU izgubio vlast 1969. godine. 

Sve vesti
0
Da biste učestvovali u diskusiji
izvršite autorizaciju ili registraciju
loader
Ćaskanje
Zagolovok otkrыvaemogo materiala