Tekst prenosimo u celosti:
Ovo ispred tebe, čitaoče, zgarište je Katunske nahije. Prije mjesec, oktobra 1714. godine, izbila je vojska Numan-paše Ćuprilića u Crnu Goru. Pregazili su nas, opustošili, hiljadu — od đeteta do staraca — poklali. Samo dvije godine ranije, u ljeto, Ahmet-paša napravio je pokolj, popalio kuće u Cetinjskom polju. Ovo je, čitaoče, sada borba do istrage. Ko preživi, mi ili Turci, pričaće, početak je 18. vijeka. Da se traži novi saveznik ako hoćemo da stvorimo i sačuvamo državu. Sami teško, treba nam pomoć, hitna. Krenimo.
Danilo Šćepanov Kaluđerović, mitropolit Danilo, odmah nakon pohara pravac — Rusija. Zatičemo ga neko vrijeme u Beču, pa krajem krvave 1714. godine kreće za Petrograd. Nakon mjeseci putovanja dolazi Petru Velikom. Uz Petra Aleksejeviča stoji Petar Tolstoj, stari vuk zakulisne politike, nekadašnji ambasador u Carigradu, koji je petnaestak godina ranije posjetio ruske bojare na izučavanju moreplovstva u Perastu. Petar Danilu uručuje Povelju za zasluge Crnogoraca u zajedničkoj borbi protiv Turaka. Ruski car obilato pomaže: 2.000 zlatnika i 13.400 rubalja. Za obnavljanje crkava i pomoć narodu. Obećava Petar i da će svake tri godine Cetinjskom manastiru izdvajati 500 rubalja. Znači: i materijalno, i moralno. Prenosi Danilo poruku svom narodu: Crnogorci nijesu sami u vrtlogu zla. Mitropolit novac ulaže u obnovu Cetinjskog manastira, gradi šest novih crkava.
Nakon Danila, mitropolit Sava. Nema pomoći od Mlečana, ni Napulja. Ostaje samo Rusija. Mitropolit Sava — svojim brodićem do Zadra, pa preko Rijeke, Ljubljane i Beča — stiže u Peterburg 1742. godine. Moli „za opštu milost“ caricu, Jelisavetu Petrovnu. Uspio je: isplaćen je, prvo, novac za održavanje Cetinjskog manastira za prethodnu 21 godinu, koja je obećao Petar Prvi, pa odobrena stalna pomoć Manastiru, trogodišnje. Zatim 3.500 rubalja, plus 3.000 rubalja u vidu pomoći stanovništvu.
Mitropolit Vasilije želi jače veze sa Rusijom. Godine 1752. kreće u Petrograd. U pismu carici piše da smo „uvijek spremni našu krv za sverusko carstvo proliti“. Stiže 1752, tamo ostaje godinu i po, piše Istoriju o Černoj Gori, dobija skoro sve što traži: 5.000 rubalja za pomoć manastiru; nagrade najzaslužnijim Crnogorcima; obnovu crkava; 2.000 rubalja za putne troškove; nadoknadu za desetogodišnje obustavljanje isplata manastiru. Od pomoći gradi novu crkvu u Mainama.
Patar Prvi Petrović je mitropolit, vladar. Ruski car Pavle obećava redovniju pomoć i zaštitu. U manastiru Stanjevići Petar dobija orden Aleksandra Nevskog. U carskoj povelji — uz izdvajanje godišnje subvencije od 3.000 rubalja — preporuka: da se novac potroši za „korisne ustanove, koje će, učvršćujući hrišćanske vrline, pospješivati blagostanje zemlje“. Stiže i 3.000 dukata za periodod 1803. do 1805. godine. Mitropolitu zatim 1817. iz Rusije određuju ličnu penziju od 300 dukata. Godinu kasnije, Petar Prvi se obraća molbom da se manastiru da novac za proteklih deset i slijedećih šest godina. Rusija udovoljava.
Doba Petra Drugog Petrovića Njegoša. U Peterburgu je od strane ruskih arhijereja zavladičen, uz prisustvo cara Nikolaja Prvog, godina je 1833. Uskoro iz Rusije stiže pomoć: 10.000 rubalja, pa još 8.000. Pristiže i povelja, careva: savjetuje Crnogorce da budu „poslušni vladiki, mom dragom drugu i bratu“. Sveti Sinod obećava: redovno ćemo slati crkveni inventar, literaturu, sredstva za izgradnju crkava. I biva: uz takvu pomoć Njegoš kulturno-prosvjetno razvija zemlju. U Sankt Peterburgu kupuje štampariju. Potpukovnik Ozereckovski izrađuje projekat Biljarde. Otvora se prva državna osnovna škola. Izgrađuju institucije. Za vrijeme Njegoševe posjete Rusiji povećava se godišnja pomoć: sa jedne na 9.000 dukata.
Danilo ga nasleđuje. Budući prvi knjaz, za podršku knjaževskoj tituli — za što nije imao naklonost Beča i Carigrada — ide u Rusiju. Dobija podršku: aktom od jula 1852. godine, imperator Nikolaj Prvi priznaje Danila za crnogorskog kneza.
Državu preuzima Nikola Prvi, budući kralj. Velji rat nadolazi, hiljade izbjeglica, Hercegovaca. Mitropolit Ilarion zove u pomoć Rusiju: „Treba hljeba“! Rusija izdvaja 30.000 rubalja. Novcem se kupuje žito u Odesi, pa šalje u gladnu Crnu Goru. Kupuje se i oružje. Rat je, veliki: Rusija mjesečno isplaćuje novac za žito. Pa 661 hiljada rubalja za namirnice. Od 1875-1878. Rusija šalje 3.640 guldena bespovratne pomoći. Rusko Društvo za brigu o ranjenim ratnicima upućuje prvi sanitarni odred. Otvaraju se vojne bolnice. Ruski ljekari spašavaju hiljade naših života.
Rat traje. Ruska banka daje kredit: 900 hiljada rubalja, kamata pet odsto. Kupujemo 20.000 modernih pušaka i šest miliona patrona. Njima ratujemo za slobodu i čast. Nakon decenije, nemoćni otpisujemo tek trećinu duga. Rusi opraštaju cijeli ostatak. Rusija šalje još: državna subvencija — 46 hiljada rubalja; Učiteljsko-duhovna škola — osam; Djevojački institut — 5,5; Crkvi— tri, bolnici na Cetinju — 2,5 hiljade. Nikola je opet u Rusiji. Na raspolaganje dobija novac za oružje: milion rubalja. Sada moli cara za spas od „kandži austrijskih bankara“. Nikolaj Drugi daje zajam: 750 hiljada rubalja. Crna Gora se rješava austrijskog duga. Rusija otpisuje naš. Prvih godina 20. vijeka Rusija povećava novčanu pomoć, ujedno sa gašenjem crnogorskog duga. Pomoć je 600 hiljada rubalja. To je polovina budžeta knjaževine Crne Gore.
Trogodišnja suša. Prate glad i bolesti. Čuje ruski narod za patnje. Rusko-slovensko dobrotvorno društvo po gubernijama prikuplja novac. Od marta 1888. do januara 1899. sakupljeno je 4.760 rubalja. Sveti sinod takođe organizuje sakupljanje priloga u svim crkvama Rusije. Kopejku po kopejku: do februara 1890. sakupljeno je 200 hiljada rubalja. Za taj novac Rusi kupuju žito i šalju u gladnu Crnu Goru, bratskom narodu. Lakše dišemo.
Nikola ponovo stiže u Rusiju. Od 1908. godine dogovoreno je da se ustanovi isplata Nikolinom dvoru: 80 hiljada rubalja godišnje. Pogašeni dugovi. Knjazu jednokratna pomoć: 100 hiljada rubalja. Vojna subvencija ide svojim tokom: 331 hiljada rubalja godišnje. Još 48 hiljada rubalja godišnje na kulturu: o ruskom trošku radi Djevojački institut, učiteljsko-duhovna škola, naši mladići odlaze na školovanja, usavršavanja, postaju oficiri, generali… Knjaz Nikola je zahvalan Rusiji „za silnu potporu i velika i neprekidna blagođejanija koja nam je svagda ukazivala i sačuvala nas kroz stoljetija“.
Rusija — bez koje na Berlinskom kongresu, izvjesno, Crna Gora ne bi izašla na more, ponovo pripojila Bar — podržava nezavisnost Crne Gore. Dvije hiljade šesta. Crna Gora je samostalna. Moskva prva čestita. Godinama nakon toga ulaže milijarde dolara od kojih se podiže crnogorska ekonomija, razvoj zemlje, gradi država.
A onda, 2014. godine — tačno tri vijeka od kada je vladika Danilo krenuo prema Rusiji — mala grupa crnogorskih uzurpatora vlasti, mimo volje naroda: sankcije Rusiji i antiruska histerija. Bez potrebe, mjere i granice.
Rusijo, izvini!
