Ministar državne imovine Republike Hrvatske Goran Marić rekao je u Konavlima kako bi do kraja godine država mogla da prepusti Opštini Konavle tvrđavu na Prevlaci koja će je potom dati na upravljanje Društvu prijatelja dubrovačke starine koje tamo planira da napravi Muzej austrougarske ratne mornarice.
Prema najavama hrvatske strane, projekat uređenja tvrđave na Prevlaci iz 19. stoljeća vodilo bi Društvo prijatelja dubrovačke starine, u suradnji sa Opštinom Konavle.
„Tvrđava Prevlaka je simbol slobodne i suverene Hrvatske i sramota je za sve sudionike da je takav objekat zapušten, zarastao, uništen“, izjavio je tom prilikom ministar Marić.
Predsjednik Društva prijatelja dubrovačke starine Niko Kapetanić takođe je izjavio kako je njihova želja da stave tvrđavu na Prevlaci u „funkciju na čast Hrvatske“.
„Mi tamo planiramo da napravimo respektabilni Muzej austrougarske ratne mornarice sa naglaskom na hrvatsku komponentu, na kraju krajeva, sad smo u EU, i da učvrstimo malo te odnose. Radi se o zbirci koja nije ni jeftina i koja je po procjeni stručnjaka najbolja na svijetu, od odora do oružja i dijelova brodova, odlikovanja. Radi se o kompletnom presjeku ratne mornarice“, naglasio je Kapetanić.
Po svemu sudeći, poluostrvo Prevlaka je u potpunosti predato Hrvatskoj. U tom pogledu o tome nemaju dilemu ni u Hrvatskoj, a reklo bi se ni u Crnoj Gori, čije vlasti ni ne pomišljaju da ospore pravo Hrvatima da upravljaju tim poluostrvom.
O tome kakvo je zaista realno stanje stvari na terenu možda najbolje govori i epizoda od prije neku godinu sa hercegnovskim ribarima, koji su ribareći u blizini Prevlake završili u dubrovačkom zatvoru. A takođe je zanimljivo da je do sada bilo više incidenata i hapšenja crnogorskih ribara zbog ulaska u hrvatske teritorijalne vode, ali nikada nijednog slučaja ulaska hrvatskih ribarskih brodova u crnogorske.
Utoliko se čini da povremene izjave crnogorske strane da je pitanje Prevlake između Hrvatske i Crne Gore i dalje otvoreno najprije služe kao zamazivanje očiju javnosti.
Zapravo, usled pasivnosti, indolentnosti, i ko zna možda čega još crnogorske diplomatije — danas je praktično činjenično stanje da je Prevlaka u potpunosti pod kontrolom Hrvatske, dok je, izgleda, jedini trenutni spor taj da li Crnogorci i dalje imaju dozvolu hrvatske strane da nesmetano uplovljavaju u Bokokotorski zaliv.
Jer da podsjetimo, upravo je osnovna namjena nekadašnje austrougarske tvrđave, koju Hrvati namjeravaju da restauriraju na rtu Oštro, na Prevlaci (a što je i sami ulaz u Boku Kotorsku), bila da spriječi ulazak neprijateljskih brodova u zaliv Boke, pa je zajedno sa tvrđavama Mamula i Azra, predstavljala prvu liniju odbrane Boke od napada sa mora.
Dakle, nema nikakve dileme da onaj ko kontroliše poluostrvo Prevlaku samim tim kontroliše i ulaz u Boku, pa je utoliko neshvatljivije ponašanje crnogorske strane po tom pitanju, koja je objektivno imala jake argumente da Prevlaka, odnosno rt na ulasku u Boku pripadne Crnoj Gori.
Prije nekoliko dana je ministar spoljnih poslova Crne Gore Srđan Darmanović izjavio da Crna Gora sa Hrvatskom i dalje „ima otvoreno pitanje Prevlake“.
„Priželjkujemo da to riješimo bilateralnim putem, ako ne idemo na međunarodne mehanizme koji su poznati i u koje moramo vjerovati. To pitanje neće ugroziti naše odnose“, saopštio je Darmanović.
Nažalost, vjerovatno imaju za pravo oni koji misle da je Crna Gora već ispustila šansu da pitanje Prevlake riješi pozitivno i to još tokom pregovora o ulasku Hrvatske u Evropsku uniju, dok danas kada je Hrvatska i formalno članica EU, ta država ujedno ima i pravo veta na evropske integracije Crne Gore, pa time i veoma snažan mehanizam uticaja.
Po svemu sudeći, Crna Gora je po pitanju Prevlake dobrano zakasnila, pa teško da će u budućnosti imati realne šanse da diplomatskim putem za sebe iskamči bilo kakvu povoljnost. A ko zna, možda su i svi ti silni međunarodni procesi za koje je bila potrebna podrška Hrvatske, poput pristupanja zemlje u NATO ili zataškavanja uloge pojedinih crnogorskih prvaka u pohodu na Dubrovnik, bili dovoljni da obezbijede ovako nekompetentan i pasivan pristup crnogorske strane.
Ali najvjerovatnije je da to tako obično i biva. U državama čije je rukovodstvo u potpunosti zavisno od uticaja i ucjena inostranog faktora, prva žrtva su uvijek, po pravilu, državni i nacionalni interesi, kao i samo dostojanstvo zemlje.
