Amerika je u novoj ofanzivi. Izbor Donalda Trampa je, na početku, obradovao svijet, ali radost je bila kratkog daha. Postalo je očigledno da se američka politika ne može promijeniti voljom američkog naroda, budući da je vašingtonska močvara isuviše blatnjava da bi bila isušena u razumnom roku. I pod novim predsjednikom (i starom administracijom) Amerika je nastavila da „usrećuje“ države i narode širom planete, učeći ih kako da izgrade pravednija društva i bogatije zajednice.
A kakvo je pravo stanje američke ekonomije?
Krvna slika američke privrede i finansija je toliko loša, da je pravo čudo da ima bilo kakvih znakova života. Tokom 2015. godine, američka Vlada je potrošila 3,5 hiljada milijardi dolara. Da bi se shvatila ova veličina, valja ukazati da je promet Volmarta, najvećeg trgovinskog lanca u SAD, bio 476 milijardi. Istovremeno, ukupna količina dolara u opticaju (novčanice, odnosno keš) iznosila je samo 250 milijardi. To je mizerno malo u odnosu na ukupne odobrene kredite u Americi koji su dostigli iznos od šezdeset triliona dolara.
Jedna šestina stanovništva (47 miliona ljudi) prima državnu pomoć u hrani, budući da nije u stanju da elementarno prehrani sebe i svoju porodicu. Više od 53 odsto američkih domaćinstava živi u dugovima (godišnje troši više nego što zarađuje). Istovremeno, više od devet miliona amerikanaca živi unutar granice apsolutnog siromaštva. Amerikanci su bankama, po osnovu kredita za kupovinu kuća i stanova, bili dužni nevjerovatnih 13,1 trilion dolara. Po Popisnom birou (The United States Census Bureau) prosječni prihod po domaćinstvu u Americi bio je za 9 odsto niži nego 1999. godine.
Zbog ekonomske krize, javne službe su pred kolapsom. Amerika ima sumanuti obrazovni i nakaradni zdravstveni sistem. Veliki broj gradova je bankrotirao, ili se nalazio na ivici na kojoj je bio prisiljen da građanima uskraćuje brojne osnovne komunalne, socijalne, bezbjednosne ili druge usluge. Isto je važilo za administracije saveznih država.
Sve je ovo izašlo na vidjelo još 2008. godine slomom američkog tržišta nekretnina, kada je država uskočila kao posljednji spasilac bankarskog sektora. Tokom te operacije, iz finansijskog sistema Amerike je nestalo 10,2 triliona dolara. Za spašavanje banaka, američka Vlada je potrošila 4,5 triliona dolara. To je, preračunato u stalne cijene, bio veći iznos od troškova oslobađanja Zapadne Evrope tokom Drugog svjetskog rata. Jeftinije je, dakle, bilo doprinijeti porazu Hitlera i oslobađanju Evrope, što je čin vrijedan istinskog divljenja i vječnog pamćenja, nego obuzdati hijene sa Volstrita i iz redova vlasti koje rade po njihovim nalozima, uz napomenu da je prvo bilo uspješno, a drugo nije.
Dug u bankarskom sektoru je sa 53, porastao na 60 triliona dolara. Ta suma je dvostruko veća od procijenjene vrijednosti svih kuća za stanovanje u Americi, tri puta je veća od (takođe fiktivne) aktive svih američkih banaka i dvadeset puta veća od godišnjeg poreza koji američka Vlada prikupi od korporacija i stanovništva. Mnogi ljudi u Americi, nalik zombijima, vjeruju da je u pitanju nekakva zavjera i da će na kraju sve ispasti kako valja.
I nisu usamljeni. I na ovim prostorima su brojni oni koji misle (ili su plaćeni da govore) kako je Amerika demokratska i sretna zemlja čiji primjer valja slijediti. Možda neko, sputan raznim obavezama i mora da se povinuje američkim „istinama“, ali niko pametan i slobodoljubiv ne smije da mu povjeruje. Zbog istine i zdravog razuma.
