Rakočević, dugogodišnji novinar „Novosti“ i nekadašnji urednik revije „Istok“, koji danas uspješno uređuje portal „Sedmica“, ima predlog kako poboljšati položaj Srba u Crnoj Gori. Rakočević, koji je prepoznat i kao istaknuti borac za prava srpskog naroda u Crnoj Gori, smatra da je rešenje nadohvat ruke, ali da Srbima smeta jedna riječ, a to je — manjina!
Komentarišući Zahtjev Demokratskog fronta za promjenu Ustava Crne Gore u četiri tačke, kako bi bilo omogućeno uspostavljanje nacionalne ravnopravnosti, naš sagovornik ocenjuje da to nije pravi put za poboljšanje prava i položaja Srba u Crnoj Gori, jer prije svega nema uporište u realnosti.
„To što Demokratski front traži je nemoguće ostvariti. Zbog nerealnih zahtjeva, izgubili smo već deset godina od referenduma, a po svemu sudeći izgubićemo još koju godinu. Jer, praktično je nemoguće promijeniti Ustav u tim tačkama. Potrebna je dvotrećinska većina u Skupštini, i čak tri petine na referendumu, i to od ukupnog broja upisanih birača. Dakle, za predlog DF-a bi trebalo da glasa 317.290 građana, a koliko je to nestvarno, najbolje će vam reći podatak da je za zajedničku državu sa Srbijom na referendumu 2006. godine, glasalo 185.050 građana“, precizira Rakočević.
Stoga glavni problem za dalju zaštitu srpskog naroda od asimilacije u Crnoj Gori naš sagovornik vidi u činjenici što značajan broj Srba ne želi da bude „manjinski narod“.
„Postoji sasvim jednostavno rešenje. Član 79 Ustava Crne Gore, u čak 13 tačaka, garantuje sva moguća prava pripadnicima manjinskih naroda, što su već u potpunosti ostvarili Bošnjaci, Albanci i Hrvati. Garantuje se tim članom i sve ono što Mandić traži za Srbe, sem naziva ’konstitutivni narod‘. I upravo je u tome cijeli problem — značajan broj Srba, kao i prvaci DF-a, ne žele da se zovu manjinskim narodom. A Ustav Crne Gore uopšte ne poznaje većinske niti konstitutivne narode, već samo građane i pripadnike manjinskih naroda“, naglašava Rakočević.
Prema njegovom viđenju, Srbi objektivno jesu manjina u Crnoj Gori, pa bi samim prihvatanjem te realnosti stekli sva moguća prava, od prava na upotrebu svojih simbola, svog jezika i pisma, školovanja po posebnom programu, do srazmjerne zastupljenosti u javnim službama i organima državne vlasti, kao i specijalnim vezama sa narodima van Crne Gore, sa kojima imaju zajedničko porijeklo.
Sa druge strane, Rakočević smatra da „istrajavanjem na nerealnim zahtjevima“ Srbi u Crnoj Gori samo gube vrijeme, dok „proces asimilacije svakodnevno teče“.
„Meni, lično, nije nikakav problem da budem pripadnik manjine, jer to srpski narod u Crnoj Gori faktički i jeste, a sa druge strane ne pogađa me riječ — ’manjina‘, već me interesuju konkretna prava koja iz toga proizilaze. Onim Srbima kojima ta riječ smeta preostaje da se bore za promjenu Ustava za koju su šanse podjednake kao snijeg u avgustu u Podgorici! Čak i da padne Đukanovićev režim, situacija se po ovom pitanju ne mijenja, jer Srbi objektivno ne mogu da obezbijede ni polovinu pomenute brojke za promjenu Ustava“, smatra Rakočević.
„Koliko u DF-u ne poznaju ovu problematiku pokazuje i zahtjev za ustavno definisanje ćirilice kao službenog pisma. A ona to već jeste, u članu 13 Ustava se kaže da su ćirilično i latinično pismo u potpunosti ravnopravni. Istina, to se ne poštuje u praksi, ali se insistiranjem na poštovanju Ustava može doći do pomaka na ovom pitanju“, zaključuje naš sagovornik.
