Crkvena imovina je na konstantnom udaru, dok je na djelu nerijetko i progon sveštenika i monaha koji nemaju crnogorsko državljanstvo, pa je evidentno da su država i crkva u Crnoj Gori u ratu.
Koliko je situacija apsurdna možda najbolje svjedoči činjenica da država Crna Gora sa svim vjerskim organizacijama osim Mitropolije crnogorsko-primorske, zvanično ima potpisane ugovore na osnovu kojih su regulisana prava i status tih vjerskih organizacija u zemlji. Pa tako nije bilo smetnji da se odnosi oficijelno urede sa Vatikanom, kao i sa Islamskom i Jevrejskom zajednicom, dok je Mitropolija crnogorsko-primorska, koja je istorijski praktično i stvorila Crnu Goru, ostala uskraćena za pošten tretman od strane države.
Takođe paradoksalna je činjenica da su se najviši crnogorski zvaničnici u posljednjih nekoliko godina više puta sretali sa rimskim papom, kao i sa prvacima Islamske zajednice u Crnoj Gori (što je, naravno, veoma poželjno), dok je, nažalost, istovjetan takav susret ovdašnjih crnogorskih zvaničnika trenutno praktično nemoguće zamisliti i sa Mitropolitom crnogorsko-primorskim.
Ono što je evidentno jeste da aktuelne crnogorske vlasti u duhu vaspostavljanja novog crnogorskog identiteta i atlantističkog kursa zemlje Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori neskriveno percipiraju kao vodeći remetilački faktor koji i dalje stoji na putu takvim zamislima i aspiracijama.
U tom smislu utisak je da crnogorski režim i dalje nema jasnu ideju kako da riješi ovaj „problem“, a vjerovatno svemu doprinosi i okolnost da su čak i glasači vladajućeg DPS-a i danas dominantno okrenuti Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, pa je to pitanje dodatno zapaljivo i delikatno.
Jedan od pokušaja crnogorske vladajuće elite da po svojoj mjeri skroji ambijent za obračun sa Pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori bio je 2015. godine kada je na stolu bio Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je predviđa da svi vjerski objekti izgrađeni u Crnoj Gori do 1918. godine, prema slovu zakona, moraju biti u državnom vlasništvu.
Takođe, postojao je i predlog da prije imenovanja vjerskih velikodostojnika svaka vjerska zajednica o tome na povjerljiv način obavještava Vladu Crne Gore, dok je predviđena i zabrana „političkog djelovanja vjerskih zajednica i zloupotreba vjerskih osjećanja u političke svrhe“.
Naravno, ovakav predlog Zakona je krajnje apsurdan jer predviđa otimanje i nacionalizaciju crkvene imovine od strane države, što bi u 21. vijeku bilo oboreno na svakom međunarodnom sudu, dok odredba da Crkva prvo pita Vladu za mišljenje o imenovanju sveštenih lica nije (makar javno) zabilježena u praksi civilizovanog svijeta.
Dok i zabrana političkog djelovanja vjerskih organizacija daje prostor za isuviše široko tumačenje ove odredbe, pa nije teško zamisliti scenario česte zloupotrebe ovakvog rješenja od strane vlasti. Zbog svega navedenog, ovakav Nacrt zakona, iako je suštinski uperen protiv Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, zasad nisu podržale ni neke druge vjerske zajednice, u prvom redu Islamska, za koju su takođe sporne pojedine odredbe.
Utisak je da zasad po ovom pitanju vlada privremeno zatišje, ali nažalost, to je samo prividno, pa je sasvim realno očekivati da će sukob između Srpske pravoslavne crkve i crnogorskog režima u budućnosti tek eskalirati. Jer šta bi drugo mogli očekivati nakon nedavne izjave šefa DPS-a Mila Đukanovića da je SPC „veliki protivnik nezavisnosti Crne Gore“, i da će se kroz donošenje zakona, „crkvi dati ona ’niša‘ u crnogorskom društvu koja joj sleduje“.
U ovom slučaju glavna nevolja je u stvari ta što i brucoši na prvoj godini prava razumiju da je svaki zakon koji nije usklađen sa stanjen na terenu loš, pa je isti ili neizvodljiv u praksi, ili se jedino može sprovoditi uz pomoć gole sile i nasilja. A kako trenutno stvari stoje, čini se da osim golog nasilja ne postoji nijedan drugi način da se jedna ovakva zamisao u Crnoj Gori sprovede u djelo, što bi crnogorsko društvo potencijalno moglo dovesti na ivicu građanskih sukoba.
No, ko zna, možda su dalje produbljivanje nasilja i podjela upravo ono što je cilj crnogorskog režima, jer se to pokazalo kao najbolji način skretanja pažnje sa očajnog stanja u zemlji. Nažalost svih u Crnoj Gori, ovaj sukob za koji se i dalje nadamo da može biti izbjegnut, mogao bi predstavljati i poslednji čin bespovratnog razaranja crnogorskog društva.
