Prije više od sto godina otac anglosaksonske geopolitičke misli, britanski geograf Helford Mekinder, postavio je silogizam da će ona svjetska sila koja ovlada Istočnom Evropom, vladati i „srcem svijeta“, kako je on tada nazvao Evroazijski kontinent. Dalje prema Mekinderu slijedi da će ona sila koja kontroliše i upravlja Evroazijom – upravljati i ostatkom planete, odnosno, čitavim svijetom.
Reklo bi se, kako tada, tako i danas. Iz ove geopolitičke jednačine nije teško primjetiti da je kontrola nad evropskim Istokom ključna za prevlast na globalnoj sceni. To je naročito uočljivo bilo i prethodnih godina kada su na stolu pod raznim imenima bile prezentovane ideje o kontroli Istočne Evrope, bilo da se radilo o takozvanom „sanitarnom kordonu“ između Baltika i Jadrana, Intermarijumu, ili pak inicijativi „Tri mora“.
Ono što je, međutim, zajednički sadržalac za sve ove zamisli i planove jeste činjenica da su sve do jedne pod pokroviteljstvom američke politike i interesa u Evropi. To se vidi i ovih dana ako pratimo trajektoriju kretanja američkog potpredsjednika Majka Pensa, koji će 2. avgusta boraviti u zvaničnoj posjeti Crnoj Gori. Valja se prisjetiti da prije nego što stigne u Podgoricu, planirano je da Pens obavi državničke posjete Estoniji i Gruziji, zemljama koje se, nimalo slučajno, nalaze na liniji Baltik – Jadransko more.
Podsjetimo se takođe i nedavne posjete američkog predsjednika Donalda Trampa Poljskoj tokom samita inicijative „Tri mora“, gdje je proklamovani cilj tog skupa bio „snažnije povezivanje država sa izlazom na Baltičko, Crno i Jadransko more“. Praktično, ključna Trampova poruka zemljama centralne i istočne Evrope (12) na tom samitu bila je da poboljšaju ekonomsku saradnju sa SAD tako što će kupovati američki tečni gas i oružje.
„Amerika je spremna da garantuje bezbjednost u Srednjoj i Istočnoj Evropi“, poručio je tada Tramp na zajedničkoj konferenciji za novinare sa poljskim predsjednikom Andžejom Dudom.
Dakle, ako se iole ozbiljnije analiziraju američke aktivnosti, proizilazi da SAD svoje glavno uporište na evropskom tlu dominantno vide upravo u Istočnoj Evropi. Očigledno da u SAD postoji strateška odluka da ako dalje želi da osigura svoje snažno evropsko prisustvo od odsudne važnosti joj moraju biti kontrola i upravljanje „sanitarnim koridorom“ na istoku kontinenta.
Naravno, čitava stvar postaje kudikamo naglašenija ako se ima u vidu potonje zaoštravanje odnosa na liniji Vašington – Berlin, nakon što su oba Predstavnička doma u Americi izglasala uvođenje dodatnih sankcija Rusiji. U Berlinu je, čini se, kristalno jasno da taman koliko su nove sankcije uperene protiv Rusije, one su možda još i više akt protiv same Njemačke.
A koliko je sukob i pad povjerenja na relaciji između Amerike i Njemačke ozbiljan, možda najbolje objašnjavaju riječi bliskog Trampovog savjetnika Teda Meloka, koji je rekao da je „nadmoćna i neobuzdana Njemačka pravi razlog opadanja najvažnijeg savezništva na svijetu“.
Što je sve samo još jedan dokaz u prilog tezi da sve manje američko uzdanje u svoje zapadnoevropske partnere fokus SAD snažno premješta ka evropskom istoku. Kako trenutno stvari stoje, ova svojevrsna tampon-zona od Baltika do Jadrana imala bi višeznačnu ulogu. Osim što bi trebalo aktivno da sprečava ozbiljniji upliv kako ruskog i njemačkog uticaja u ovim zemljama, tako bi sprečilo i samo rusko-njemačko povezivanje i saradnju. A bogami, nikako ne treba zanemariti ni sabotažu kineskog nastupa u Evropi, imajući u vidu da Kina i Njemačka suštinski predstavljaju dva ekonomska kontratega na tlu Evroazije.
Balkan je takođe bez ikakve sumnje jedan od najvažnijih djelova u ovom mozaiku, s obzirom da se svojim položajem i sam očigledno nalazi na „liniji vatre“. Utoliko je posjeta američkog potpresjednika Majka Pensa Podgorici veoma značajan događaj za čitav region, koji bi putem NATO-a trebao dodatno da osnažni uticaj SAD. Pri čemu se, može se slobodno kazati, ne radi samo o doboro poznatom suzbijanju ruskog faktora, već se sasvim izvjesno latentno sprovodi i obuzdavanje njemačkog uticaja na prostoru Balkana, što bi inače bilo mnogo teže objasniti javnosti.
Što se tiče same Crne Gore, njena uloga je manje-više poznata. Nju je jasno u nedavnom intervjuu objasnio i crnogorski ministar odbrane Predrag Bošković, koji je rekao da će Crna Gora biti „kredibilan saveznik“ i da će se ubuduće baviti promocijom članstva ostalih država Zapadnog Balkana u NATO, „jer je članstvo svih država regiona u NATO najbolji okvir za stabilan region“.
Naravno, razumije se da ne treba posebno objašnjavati koje su to zemlje na Zapadnom Balkanu ostale kao potencijalni kandidati za članstvo u NATO. A takođe, nema sumnje da i ako su Sjedinjene Države već ostvarile većinu svojih zamisli u regionu i dalje ga smatraju „nezavršenim poslom“. Stoga, sigurno nas u narednom periodu očekuje povećana pozornost Amerike, pa bilo da se radi o jačanju sopstvenog prisustva, ili pak opstrukciji namjera drugih. Jer, ne zaboravimo, Balkan se toliko puta kroz istoriju pokazao jednom od glavnih žarišnih tačaka. Ili kako je neko duhovito primijetio – ono što se dogodi na Balkanu, ne ostaje samo na Balkanu…
Pročitajte još:
Amerika u misiju „Balkan“ kreće iz najmanje države u regionu
