Suštinski gledano, ovo suđenje se može posmatrati kroz dva ključna aspekta — politički i medijski. Primarni aspekt suđenja svakako je politički, pa se stoga ukupan slučaj bez zazora može smatrati klasičnim političkim procesom. I to političkim u ogoljenom značenju te riječi, jer ne samo da se u postupku doslovno sudi jednoj opozicionoj partiji i njenim prvacima, već se u biti ovog procesa suštinski sudi i jednoj politici.
U tom pogledu, čak i sama optužnica vrvi od političkih mišljenja, kvalifikacija i stavova poput onih da je glavni cilj optuženih bio sprečavanje ulaska Crne Gore u NATO.
Ali valjda tako obično i biva… Kada je predstava očigledno unaprijed režirana i montirana, onda i nema previše smisla analizirati same dokaze, odluke suda, dinamiku procesa… Ostaje samo konstatacija da je suđenje za državni udar u Crnoj Gori političko suđenje, u kojem su glavne strane u parnici očigledno vladajući DPS sa jedne i opozicioni Demokratski front sa druge strane. Pri čemu partija na vlasti svakodnevno koristi sve državne mehanizme (javne i tajne) koje ima na raspolaganju da izvrši pritisak i disciplinuje svog političkog oponenta.
Teško da bi se u suprotnom ikako drugačije mogla objasniti apsurdna odluka suda, nakon što je npr. specijalno tužilaštvo javno na svom sajtu objavilo prisluškivane transkripte razgovora i korespondencije advokata odbrane da „nema podataka da je bilo ko od branilaca bio pod mjerama nadzora“.
Dubioza, dakako, ima na svakom koraku, a jedna od komičnih desila se i na uvodnom pretresu, kada je sudija Mugoša, prozivajući advokate i branioce optuženih, među njima prozvala i imena branilaca izvjesne gospode Popov i Šišmakov — misterioznih Rusa za koje niko ni do danas sa sigurnošću ne može tvrditi da li su zaista stvarni.
Bio bi posve besmislen i uzaludan posao baviti se svim nelogičnostima i kontroverzama sa sudskog ročišta. Utoliko prije treba naglasiti i onaj drugi, jednako važan aspekt ukupne priče — medijski. Zapravo, odsudna bitka u aferi „državni udar“ niti se vodi, niti će biti vođena kakvim pravnim sredstvima, na ročištima ili na sudu. Odsudna bitka — za publiku i javno mnjenje, vodi se, i biće presudno vođena u medijima — na portalima, u novinama i na televizijama…
I to je postalo jasno već od prvog pojavljivanja na televiziji glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića još u oktobru prošle godine, koji je tada neubjedljivo započeo medijsku kampanju dokazivanja državnog udara. To jasno razumiju i u opozicionom Demokratskom frontu u kojem su, lišeni svih iluzija o fer i pravednom suđenju, već mjesecima u akciji medijskog razobličavanja i dekonstrukcije ove afere.
Kao rezultat višemjesečne medijske tuče, javni prostor u Crnoj Gori danas je u potpunosti zaprljan i kontaminiran bez ikakve elementarne pristojnosti i pravila. Dok na površinu svakodnevno isplivavaju najcrnje optužbe, insinuacije, podmetanja, kao i fantastične konstrukcije potekle od strane raznoraznih opskurnih medijskih kuhinja, a zasigurno i tajnih službi.
U opštoj „medijskoj klanici“ ima zaista malo onih koji su spremni da povjeruju u verziju događaja koje nameće specijalno tužilaštvo. To je naročito izraženo nakon što su iz Demokratskog fronta efektnom medijskom kampanjom i prezentovanim dokazima praktično u potpunosti kompromitovali i razobličili sve glavne svjedoke na kojima je tužilaštvo temeljilo ovaj slučaj, dok se može reći da je i ugled Glavnog specijalnog tužioca poprilično uzdrman.
U međuvremenu, izgleda da ljudima iz crnogorskog Specijalnog državnog tužilaštva očigledno ne prestaju da se priviđaju agenti ruskog FSB-a, pa je medijski rat svoj posljednji nastavak imao upravo juče, kada su — a kako bi drugo nego putem kredibilnih „neimenovanih izvora“, preko vodećih crnogorskih medija saopštili gomilu zbunjujućih podataka i konstatacija potpuno irelevantnih za stvarno utvrđivanje istine o „državnom udaru“.
Pomenuti „neimenovani izvor“ navodi da su iz Specijalnog tužilaštva istragom navodno došli do dokaza da je izvjesni Ananije Nikić, takođe optužen da je umiješan u državni udar, već „četvrt vijeka“ iz Crne Gore špijunirao za Ruse, što čitavoj priči daje dodatnu dimenziju nadrealnosti. Mora da je godinama Rusima odavao tajne o crnogorskom „nuklearnom i kosmičkom programu“.